Sunday, October 30, 2005

AMERIČKE NAFTNE MUKE PO IRAKU

AMERIČKE NAFTNE MUKE PO IRAKU


Piše:
Ivona Živković


Koliko je bila velika želja američke administracije da izvrši vojnu invaziju na Irak pokazuje i istraga koju ovih dana vodi državni tužilac Patrik Ficdžerald protiv nekoliko najbližih savetnika iz okruženja predsednika Džordža Buša. Naime, zvanični izveštaj američkog ambasadora u Iraku da ta zemlja nije razvijala oružje za masovno uništavanje i kupovala uranijum iz Nigerije, čime je invazija pravdana, naljutile su ove ambiciozne Bušove ratne savetnike toliko da su na ambasadora Džosefa Vilsona, ne samo vršili pritisak, nego odlučili da ga kompromituju puštajući da procuri u »nezavisnim« medijima državna tajna i otkrije se da je njegova žena, Valeri Plejm, prikriveni agent CIA.
Problem koji ima SAD nakon terorističkog napada na Njujork i Pentagon je i opasana podela unutar CIA i FBI na one koji su spremni zarad novca i karijere da rade za multinacionalni korporativni biznis, čak i ako je to protiv interesa SAD, i na one koji su isključivo patriotski orijentisani.
Glasine oko tužioca Ficdžeralda kažu da su ga upravo neki krugovi CIA i FBI pritisli da podigne optužnicu protiv »Skutera« Libija i Karla Ruva, ali i Dika Čejnija, ili će se oni sami sa njima obračunati što bi dovelo zemlju u veliku političku nestabilnost.
Ova afera će narednih dana puniti američke medije, ali to će samo skrenuti pažnju javnosti sa jednog drugog problema koji ima Bušova administracija, ali i čitav američki narod. To je sve gora situacija u Iraku.
To više i nije samo broj poginulih vojnika (sada čak i neki glavni mediji počinju da spekulišu da je broj »malo« umanjen), već i izostanak bilo kakve dobiti od tih žrtava i uloženog novca (preko 200 milijardi dolara).
Pošto oružja za masovno uništavanje definitivno nema, a sam predsedenik Buš je u medjuvremenu izjavio da mu je bog rekao da napadne Irak, prosečan Amerikanac počinje da shvata da je rat vodjen isključivo zbog nafte. U redu, možda to može i da prihvati, ali gde je ta nafta? Zašto umesto da je ima više i da pojeftini, ona poskupljuje?
A tu i jeste najveća američka muka sa Irakom.
Mudri poznavaoci taktike ratovanja, rada obaveštajnih službi, ali i poslova sa naftom, otkrili su da SAD, ne samo da ne može da dodje do Iračke nafte (da je ukrade), već mora sada i Irak da snabdeva naftom iz uvoza i to plaća Iračanima (!)
Naime, ova naftom prebogata zemlja (10% ukupnih svetskih rezervi), nakon okupacije od strane američkih trupa 2003. i postavljanja marionetske vlade u Bagdadu ima ozbiljan problem sa nedostatkom nafte. Zbog konstantnog sabotiranja naftovoda od strane iračkog Pokreta otpora i Sadamove Republikanske garde, ne može da transportuje sirovu naftu od izvorišta do rafinerija i proizvodnja je stala.
Jednostavno - Iračani ne daju da otiče njihovo jedino bogatstvo. Oko 50 000 naoružanih pripadnika Nacionalne garde snajperima sa mecima koji probijaju oklop stalno buše sitne rupe na manjim cevima naftovoda koje prolaze hiljadama kilometara kroz pustinju, i što je nemoguće obezbediti. A da bi se transport nafte obavljao čitav sistem cevi u naftovodu mora biti pod pritiskom. Svako oštećenje, izaziva pad pritiska i zaustavlja protok nafte, a onda se moraju vršiti popravke naftovoda na temperaturi od 40 stepeni Celzijusovih.
Ali nije problem samo snabdevanje američke vojske naftom, već i gradjana Iraka.
Irak ima neoštećenih jedinica sposobnih za dnevnu predadu 720 000 barela benzina i dizela, zajedno. Iraku je za dnevnu potrošnju potrebno oko 400 000 barela oba derivata. I najmanja nestašica nafte izazvala bi veliko nezadovoljstvo kod gradjana naviklih na veliku potrošnju nafte, i pad marionetske »demokratske« vlade, koja u saradnji sa svojim okupacionim zaštitnicima iračkom narodu treba da donose »ekonomski prosperitet i blagostanje«. Naravno, i američki vojnici bi postali još žešća meta napada, a gnev bi bio podjednak i kod šitskog i sunitskog stanovništva, pa bi se u tom nezadovoljstvu još više ujedinili protiv Amerike. Naravno otkrilo bi se i da Amerkanci ne kontrolišu ni iračku naftu, ni teriroriju, zbog čega su i ušli u rat.
A to bi američke gradjane koji već dve godine ispraćaju u rat svoje najbliže i dočekuju ih u mrtvačkim kovčezima, ozbiljno naljutilo.
Jer podsvesno prihvatanje rata zarad materijalne dobiti, ipak je nešto što kod gradjana SAD opravdava američku politiku prema Iraku. Amerikanci su navikli na luksuzan prevoz i troše čak 40 % svetske proizvodnje nafte.




Tako zarad mira u Iraku i kod kuće, američka vojska sa svojim poslovnim ugovaračima konstantno mora da doprema u Irak naftu sa oko 4000 cisterni, dok pokušava da osposobi naftovod. Za privatne vlasnike cisterni i kamiona ovo je odličan posao. Plaćaju amarički gradjani iz budžeta.
Ali ni to nije sve. Problem je i cena nafte.
Naime, skoro 14 godina nakon komunističke revolucije u Iraku 1958. Amerika i Britanija su smatrale ovu teritoriju svojim jeftinom kolonijom iz koje su crpeli naftu, ostavljajući Iračanima jedva 3 centa po barelu (barel je 42 galona). Tada mladji oficir u iračkoj vojsci, Sadam Husein, je sve to pažljivo posmatrao. Kada je stigao u sam vrh Baas partije mogao je nešto i da učini. Iako tada formalno nije još bio predsedenik Partije, Sadam je od 1970. vukao sve važne političke poteze u državi. Tako je 1972. Irak objavio nacionalizaciju svih privatnih naftnih kompanija upućujući zaposlene strance u kompanijama da se povinuju vladi Iraka ili da napuste zemlju. Cena nafte u svetu je tada drastično skočila i došlo do naftnog šoka (1973.), a Husein je postao noćna mora za SAD, Britaniju i Izrael.
Stanovništvo Iraka je, medjutim, osetilo sve blagodeti života od novca koji je sada on dobijao od nafte. Umesto 3 centa, Irak uzimao 2 dolara za barel, jer je Husein sklopio nove ugovore sa privatnim naftnim kompanijama. Posebno je imao dobre ugovore i bliske odnose sa Francuzima.
Husein je usmerio taj naftni novac u besplatan servis zdravstvene zaštite za sve gradjane, u edukaciju stanovnika, a eksproprisane zemljišne posede je podelio siromašnim seljacima. I ne sa mo to, već su iračkli gradjani mogli da kupuju benzin koliko god su želeli za samo 5 centi po galonu /jedan galon je 3,78 litara).
Pošto su na ovu cenu Iračani navikli u vreme »diktature tiranina« i »pljačkaša sopstvenog naroda«, »oslobodioci« se ne usudjuju to da promene. Zato Amerikanci tržišnu cenu sirove nafte koju u Irak dopremaju iz Kuvajta, Turske, Egipta, ali i iz Izraela, moraju da dotiraju.
Sada se možda pitate otkud Izraelu nafta? Odgovor je zahvaljujući upravo odličnom biznisu u koji su se ugradili i izraelski biznismeni uz pomoć potpredsdnika SAD, Dika Čejnija.
Kompanija u kojoj je Čejni bio izvršni direktor, pre nego je došao na državnu funkciju, je »Halibarton« i bavi se uporavo poslovima sa naftom. Da podsetimo da je u naftnom biznisu i porodica Buš, kao i Kondioliza Rajs.
»Halibarton« je poslednjih godina dobio ubedljvo najunosnije poslove sa državom. Ogroman posao je izvukao i u posleratnoj obnovi Iraka. Eto, šta znači kada kompanija ima čoveka na mestu gde se odlučuje kako će se i gde angažovati američka vojska i šta će finansirati američki gradjani.
Pošto je čitav posao sa uvozom nafte u Irak morao biti odradjen tajno u poverljivim poslovnim krugovima, najpouzdaniji je bio »Halibarton« (u kome Dik Čejni sada ima najmanje 40 miliona dolara akcija,) ali je, kažu poznavaoci naftnog tržišta, malo pretarao u ceni tražeći 1,68 dolara po galonu. Tu su se, medjutim našli vešti izraelski biznismeni, koji su ponudili 1,50 dolara. Da li treba podsetitii da je Dik Čejni u izuzetno bliskim odnosima sa Izrealom, baš kao i sam Predsednik Buš?
Na ovu cenu treba dodati i troškove vojnog obezbedjenja konvoja, transport i naravno sve potrebna »podmazivanja«, gde treba. Rat je. Iračani plaćaju i dalje 5 centi po galonu, njihove rafinerije rade normalno, i sve je sa naftom, naizgled, u redu. Razliku u ceni, pogadjate, plaćaju jadni američki gradjani. To mesčeno iznosi oko 210 miliona dolara.
Sada je lakše shvatiti zašto je benzin u SAD poskupeo, umesto da pojeftini.
Ali sve ovo je »nepoznato« za globalne medije pod kontrolom neokonzervativaca koji kontrolišu krupni kapital i poslove sa naftom i koji su glavni zagovornici rata u Iraku i bili finansijeri predizborne kampanje Džordža Buša (i starijeg i mladjeg).
Ali zato isti ti mediji kao i pojedini kongresmeni upućuju oštre kritike na račun pohlepnih moćnih naftnih kompanija koje podižu cenu benzina kako bi se još više bogatile.
Tu su, naravno, i priče o oštećenjima teksaških rafinerija nakon uragana Katrina, ali i narastajući prohtevi Kine za naftom.
Tu je i čuveni izveštaj stručnjaka »Peak oil« koji pokazuje da su polovine naftnih rezervi u svetu već potrošene te da čovečanstvo ulazi polako u naftnu krizu.
Zbog toga američki gradjani treba da finansiraju nova istraživanja nafte, ali i nove ratove za naftu. Njihovi sinovi i kćeri, očevi i braća i sestre, moraju se i dalje boriti u dalekim »divljim« zemljama i ginuti za taj luksuzan način života na koji su navikli. Privatne naftne kompanije bliske vlasti samo se uzgred najviše ovajde od svega toga.
Za irački narod i Pokret otpora, medjutim, najvažnije je da nafta ne otiče iz zemlje. Zbog konstantnog sabotiranja naftovoda smatra se da je samo izmedju avgusta i oktobra 2004. Irak izgubio 7 milijardi dolara, odnosno 5,3 milijarde evra. Ali, za Iračane to je malo u odnosu na ono šta sve mogu izgubiti ako se ne bore za svoje prirodno bogatstvo. A ekslpoatacija nafte i njena prerada čine skoro 95% iračke ekonomije.



ANTRFILE 1
Nakon rata sa Iranom, Irak je zapao u velike dugove koji su iznosili oko 75 milijardi dolara. Tada je Husein bezuspešno pikušavao da kod članica OPEC izdejstvuje što veću cenu nafte i da ograniči njenu prodaju. Kuvajt je, medjutim, bio uporan u nastojanjima da proizvodi što više nafte za što manju cenu. Ovaj sukob sa Kuvajtom Husein nikako nije mogao da reši, pa je zahvaljujući podbadanjima i dezinmforacijama koja mu tada plasirao američki ambasador u Iraku, izvršio okupaciju Kuvajta i dao povod SAD da se umeša.
Irak i Kuvajt zajedno imaju 20 % svetskih rezervi nafte, a Saudi Arabija 25 %.

ANTRFILE 2
Najverovatnije zbog problema sa obezbedjivanjem naftovoda Amerika je po poslednjim vestima Rojtersa povećala broj vojnika u Iraku, koji sada iznosi rekordnih 161.000. To je više nego za vreme invazije 2003. Iračke snage bezbednosti broje još oko 206 000. Ovakva potreba za vojnicima pravda se predstojećim izborima u decembru, nakon što je usvojen novi irački ustav. Nije li to samo dokaz da mira u Iraku, “prosperiteta” i “demokkratije” jednostavnio nema?
ANTRFILE 3
Da se sa iračkom naftom nešto dogadja otkrili su i svi oni koji prate naftno tržište.
Cene sirove nafte zavisi isključivo od punude i potražnje, a svi kapaciteti za proizvodnju i preradu nafte u svetu danas rade punom parom. Nakon invazije, Irak je prestao da na tržište ubacuje svoju naftu, i tako smanjio snabdevanje, a povećao potražnju. Tako je pre marta 2003. cena bila oko 26 dolara za barel, a nakon invazije je naglo porasla. OPEC je u medjuvremenu povećao proizvodnju. Ako, sada Irak proizvodi dnevno dva miliona barela, kako tvrde američki mediji, cene nafte bi trebale da padnu na oko 16 dolara za barel. Umesto toga cene su porasle. Sada znate zašto.


ANTFILE 4
Svesni da se ne mogu suprostaviti daleko nadmoćnijoj američkoj armiji, Iračani su se oganizovali kao gerila koja nepogrešivo napada američke vojne konvoje za snabdevanje, cisterne sa naftom i kontrolne vojne punktove. Sada je očigledno da je gerilska borba unapred pripremljena. To se vidi i iz oružija kojim se Irak bio već snabdeo, uglavnom od Rusije. Gerilci imaju, ne samo minobacače »Strela« i »Igla«, već i odličnu komunikaciju, pošto su mnogi napadi na vojne konvoje bili koordinisani. Najubojitije su, ipak, ruske mini nuklearne naprave koje postavljaju u kanalizaciju i kada konvoj prodje tim putem – daljinski aktiviraju.
Mediji o ovome izveštavaju kao da su to zlodela bombaša samoubica, ali ogroman krater duboko u zemlju pokazuje silu eksplozije koju samoubica ne može da izazove.
Najgore je što su agilni TV reporteri i snimatelji potpuno nesvesni da se nezaštićeni nalaze u polju Alfa zračenja kada sa lica mesta izveštavaju svet o »Al Kaidinim« teroristima – »samoubicama«.
Za Amerikance su noćna mora i ruske »kaćuše« od 122 mm punjene bojnim otrovom »Sarinom«, koje Iračani bacaju baš u pojas Zelene linije, gde amerikanci na temperaturi od 40 stepeni moraju stalno da nose teška zaštitna odela.

Friday, October 28, 2005

UGO ČAVEZ – AMERIČKI NEPRIJATELJ BR.1

UGO ČAVEZ – AMERIČKI NEPRIJATELJ BR.1


Piše:
Ivona Živković

Veneceuelanski predsednik Ugo Čavez već je velikim slovima upisan u istoriju, ne samo Latinske Amerike, već i čitavog sveta. Gotovo da nema ličnosti nakon Drugog svetskog rata, osim Fidela Kastra, koja se tako žestoko i uspešno suprostavila američkoj imperijalističkoj politici i krupnom kapitalu.
Čavez je danas u svetu simbol antiglobalističkog pokreta i pravi heroj u borbi protiv neoliberalizma i multinacionalnog korporativnog biznisa, koji već decenijama isisava bogatstva zemalja Južne Amerike ostavljajući u njima siromašan narod.
Kao socijalista i levičar Čavez se zaleže za integraciju latino-američkih zamalja i njihov zajednički nastup na svetskom tržištu, a pre svega u borbi protiv američkog neoliberalizma. Takodje se zalaže za tešnju saradnju zemalja Latinske Amerike sa zemljama Trećeg sveta. Na žalost, večito prisutni prsti kolonista, koji latino- američke zemlje vekovima ekspoatišu, a političare zavadjaju i dele, onemogućavaju narodima ovog bogatog kontinenta da u tom bogatstvu uživa. Zato Čavez predsednike Kube, Brazila i Kolumbije naziva svojom braćom koju američki imperijalsiti ne smeju ničim zacvaditi. Kao svog idola oduvek je smatrao Simona Bolivara.
Kako su svi vodeći mediji u Venecueli privatni i pod kontrolom opozicije, a nju predvode bogati oligarsi u sprezi sa multinaionalnim kapitalom i američkom administracijom, Čavez ima samo državnu televiziju. Tu se on svake nedelje pojavljuje u emisiji “Halo, predsedniče” i otvoreno razgovara sa gradjanima, objašnjava u detalje svoje susrete sa državnicima, sa biznismenima, objašnjava im gde će se uvesti struja graditi put, montirati nova bolnica, škola…
Evo kako se on, u toj emisiji, obraća kolumbijskim predsedniku:
“Ne verujem nimalo da je tačno ono što piše u naslovima većine današnjih novina u Venecueli, niti da su tačni naslovi u kolumbijskoj i medunarodnoj štampi u vezi sa Vašom izjavom, prijatelju moj, uopšte ne verujem da o toj temi treba da se raspravlja na nekom državničkom samitu. I vi i ja dobro znamo kakvi su ti samiti. Vi lično ste ih skoro kritikovali, prijatelju moj; ja sam ih uvek kritikovao, kritikovao sam ih u smislu da su to samiti već prethodno pripremljeni, sa agendom koju su izradili strucnjači, ministarstva inostranih poslova, i kad mi, predsednici, dodjemo tamo, dokumenta su već gotova, izjave su već spremne, tako da u većini slučajeva odemo da održimo neki govor ili da ručamo. Uglavnom, ja sam pokušavao da iznesem teme koje bi pokrenule raspravu ali, kao što znate, te debate se uglavnom izbegnu ili se ne prihvate zbog nedostatka vremena. Dobro, završio se ručak, sada moramo da se slikamo; po podne je zatvaranje i grupna slika za rastanak. Toliko o samitima. I od Vas sam čuo da kritikujete taj koncept samita na poslednjim sastancima koje smo održali u Južnoj Americi krajem 2004. godine…”
Amerikanci kao i njihovi korumpirani poslovni saradnici u Venecueli, a koje sačinjava uglavnom manji procenat bogatog stanovništva bele rase, činli su i čine sve kako bi Čaveza sa vlasti sklonili.
Organizovan je najpre puč 2002. kada je vojska uhapsila Čaveza. Svi mediji koje su držali bogataši preneli su informaciju da je on podneo ostavku na mesto predsednika. Ali siromašan narod, koji je u Čavezu video svog lidera i spasitelja, u to nije poverovao i masovno je izašao na ulice.
Jedan vojni oficir, lojalan Čavezu, oslobodio ga je tada iz zatvora i Čavez se vratio na vlast.
Za puč je Čavez direktno optužio SAD. ”Posedujem pisane izvestaje o vremenu kada su dvojica američkih oficira, vojnih savetnika pri američkoj ambasadi u Karakasu, ušla i izašla iz glavnog staba pobunjenika", rekao je tada Čavez u intervjuu britanskoj televiziji BBC.
Američka vlada je odmah demantovala takve navode.
Zatim su 2003. organizovane velike demonstracije opozicije, o čemu su svi svetski mediji izveštavali, nazivajući Čaveza uzurpatorom vlasti i diktatorom koji se obrušio na sve institucije: privrednu komoru, medije, katoličku crkvu.... Za Amerikance on je autokrata, ludak, saveznik sa diktatorima Gadafijem i Kastrom i Sadamom Huseinom (koji ga je prilikom njegove poste Iraku lično provozao svojim kolima). Skupove podrške Čavezu, koji su bili daleko masovniji sa siromašnim stanovništvom indijansko - afričkog porekla, ovi mediji nisu prikazivali.
Izbio je zatim i generalni štrajk zaposlenih u naftnoj industriji koji su predvodili službenici, ali i srednji poslovni stalež, pro-američki orijentisan. Štrajk je pretio da uništi ekonomski sistem zemlje pa ih je Čavez nazvao izdajnicima sopstvene države i saboterima sopstvene ekonomije.
Ipak Čavez se nije dao već je iskoristio sva ovlašćenja predsednika države. Tako je dekretima odobrio privremenu zaplenu svih kamiona, brodova, aviona koji su poslužili za prevoz nafte, gasa i hrane. Naložio je i kontrolu i zaplenu svih prehrambenih artikala kako niko ne bi pravio veštačke nestašice skrivajući je po magacinima.
Kad su videli da će ostati potpuno bez svog unosnog biznisa sa naftom štajkači su se nakon dva meseca povukli.
Ali, opozicija se nije smirila. Usledio je ubrzo zahtev da se narod na referendumu izjasni protiv vladavine Čaveza, jer je njegova politika predstavljala pretnju za dobre odnose sa drugim državama, posebno SAD. Nešto u smislu »ne možemo protiv celog sveta«. Preko svih medija koje je inače kontrolisla opozicija, iznošeni su žestoke optužbe protiv Čaveza, pa je on čak i proglašavan ludim. Posebno su neki globalni mediji vešto uzimali isečke iz Čavezovih nastupa dokazujući kako ga povremeno hvata ludilo. Na ruku im je išlo to što je Čavez veoma temperamentan i pričljiv. Čavez je imao samo državnu televiziju, ali i to mu je bilo dovoljno da mu gradjani na referendumu ubedljivo izglasaju poverenje do kraja mandata 2006.
Nakon toga, Čaveza su pripadnici CIA pokušali jednostavno da likvidiraju, kada je išao na zasedanje generalne skupštine u Njujork, a zatim su planirali da napadnu njegov štab u trenutku dok nacija bude žalila za predsednikom. Bezbednosne službe Venecuele su to osujetile.
I prilikom prošlonedeljne posete Parizu, Čavez je izjavio, ne samo da SAD i dalje nastoje da ga likvidiraju, već i da spremaju vojnu invaziju na Venecuelu. Upozorio je i da bi takav napad žestoko podigao cene nafte.
"Ako bi pokušali da Venecelu napadnu direktnom invazijom, zaboraravite naftu. Svakog dana, šaljemo 1,5 mliona barela nafte u SAD. Cena sirove nafte bi mogla biti 150 dolara za barel« izjavio je na konferenciji za novinare u Parizui dodao: "To što Pat Robertson, duhovni savetnik Gospodina Buša poziva na moje ubistvo, bilo bi zaista mnogo jeftinije, nego invazija".
Venecuela je peti najveći izvoznik nafte u svetu i veliki snabdevač Amerike. CIA procenjuje da američko tržište absorbuje skoro 57% od ukupnog venecuelanskog izvoza. Čavez kaže da je naftom već izvršio invaziju na Ameriku. Njegova zemlja ima osam naftnih rafinerija i 14.000 benzinskih stanica širom SAD.
Čavez, takodje, stalno naglašava da on nema ništa protiv američkog naroda, koji mu je jako drag i čak je za vreme katastrofe u Nju Orleansu nudio besplatnu naftu. Ali on smatra da je američka vlada zlo, ne samo za Venecuelu i mnoge druge zemlje, već i za sopstveni narod. Takodje, Čavez je mnogim siromašnim zemljama spreman da naftu prodaje mnogo jeftinije, što krupni kapitalisti smatraju nedopustiviom »izvozom revolucije«.
Čavez je za SAD ipak najoposniji zbog njegovih dobrih odnosa sa Kinom, koja posteje sve veći potrošač nafte i zainteresovana je za naftu iz Venecele. Kineska petrolejska kompanija CNPC u Venecueli već koristi dva velika petrolejska polja, Intercampo Norte i Carcoles. Čavez je Pekingu ponudio i dalji pristup energetskim rezervama svoje zemlje. Ovo preusmeravanje nafte u Kinu, izludjuje američku vladu i naftaški lobi koji zastupa Džordž Buš.
Udarac Americi Čavez je zadao i kada je naftu počeo da prodaje za evre, umesto dolara što teško pogadja i američku finansijsku strukturu koja počiva na naftnom dolaru.
Čavez je napravio i savez sa Kubom i Brazilom želi da ga proširi na sve zemlje Latinske amerike, kreirajući svoju »naftnu diplomatiju«.


ANTRFILE 1
Čavez je rodjen 1954. Otac mu je bio seoski učitelj, a odrastao je sa šestoro braće i sestara. Poreklo mu je indijansko-afričko. Iako je majka želela da postane katolički sveštenik, Čaveza je više privlačila nauka, vojska, tehnika, ali se zanimao i za prirodu i muziku.
Malo ko od dece iz njegovog okruženja uspevao je, zbog siromaštva, da se upiše na fakultet. Čavez je uspeo da dobije diplomu osmog stepena sa zvanjem vojnog naučnika i inženjera. Upisao je i političke nauke, ali nikada nije diplomirao. Priključio se vojsci.
Još 1992. Čavez je pokušao da izvrši puč, kako bi sa vlasti sklonio političare koje je finansirao američki korporativni biznis, pa su domaći oligarsi pomoću stranaca pokupovali sve najmoćnije venecuelanske kompanije. Ova korumpirana vlast imala je jedino zadatak da moćnim multinacionalnim kompanijama omogućava eksploataciju nafte i drugih rudnih bogatstava Venecuela, kao i jeftinu radnu snagu sopstvenog naroda.
Puč nije uspeo i Čavez je završio u zatvoru. Čim je izašao iz zatvora 1994. nastavio je političku borbu, osnivajući narodni »Pokret za Petu republiku«. Na demokratskim regularim izborima 1998. osvaja vlast i postaje 61. venecuelanski predsednik.
Već sledeće godine na referendumu provlači novi Ustav, a nakon toga ponovo izlazi na izbore 2000. i opet ubedljivo pobedjuje.
Iz dva braka ima četiri ćerke.


ANTFILE 2
Ugo Čavez je i u unutrašnjoj politici učinio ogroman napredak. Ekonomski rast u Venecueli je udvostručen, a opala je i nezaposlenost i smanjeno je siromaštvo. Čavez je lansirao veliki program protiv siromaštva, otvorio brojne besplatne klinike za siromašne i poveo ogromnu obrazovnu kampanju koja je obuhvatila preko milion nepismenih gradjana. Takode je nadgledao davanje zemljišta siromašnim, a sproveo je i eksporoprijaciju velikih poseda koje su godinama držali bogataši. Čavez je, jednostavno, narodni predsednik.


ANTRFILE 3
Ono što najviše plaši Amerikance je što je Venecuela od Rusije kupila 50 usavršenih Migova 29, 40 helikoptera opremljenih za napade na brodove. Iste Migova ima i Kuba, pa su Venecuelanski piloti tamo otišli na obuku. Migovi su osposobljeni da nose ubojite »pametne« rakete »SS-N-25 Onyx«, koje putuju brzinom 2,9 maha. Sila udara im je tolika, da konvencionalnim punjenjem mogu da potope svaki tanker ili nosač aviona u radijusu od 200 kilometara.
Kuba je dobila na poklon četiri ovakve rakete, a Venecuela ih je kupila 40. Migovi uzleću sa svake šljunkovite piste, kakvih imaju i Kuba i Venecuela na stotine, pa je nemoguće kontrolisati ih i znati kad neki avion ponese ovu ubojitu raketu. Na ovaj način Kuba i Venecuela mogu potpuno blokirati transport nafte preko Meksičkog zaliva u SAD, što je za SAD teži udarac od nuklerane bombe.


ANTRFILE 4

Čavez sada tvrdi da Venecuela ima najvece rezerve nafte na svetu i namerava da pokaže da je ranija procena pogrešna. Po njemu Venecela ima 78 milijardi barela, ali i 238 milijardi barela katranske nafte u Orinoko naftnom pojasu.
Istočni Orinoko ima teško dostupnu nepreradjenu rudu koja je ranije smatrana kao zamena za kipuće gorivo (Orimulsion) i nije uključen u kalkulacije o naftnim rezervama, jer je kao energent vezivan za ugalj. Sa ovim rezervama Venecuela bi bila najveći rezervoar nafte na svetu, ispred Srednjeg istoka.
Prethodna vlada je prodavala Orimulsion za delić cene nafte, a onda ga mešala sa lakšom sirovom naftom kako bi imao nešto bolju prodju na tržištu.
Sa novim procenama naftnih rezervi Venecuela bi imala jaču pregovaračku poziciju u OPEC-u.

ANTRFILE 5
Letos je religiozni propovednik Pat Robertson, bivši predsednički kandidat Hrišćanske kolicije SAD, javno preko svih medija pozvao vladu SAD i CIA da ubiju Čaveza, nazivajući ga "strašno opasnim " za SAD. Po njemu, bila je dužnost Amerike da zaustavi Čaveza da Venecuelu "pretvoru u odskočnu dasku za infiltraciju komunizama i islamskog fundamentalizma". Naravno nije izostavio ni da Čaveza poveže sa teroristima, kojima on, navodno, pruža podršku.
Čavezova likvidacija je po Robertsonu mnogo jeftinija, nego započinjanje rata koji bi koštao SAD najmanje 200 milijardi dolara.
Američki zvaničnici su sve to nazvali smešnim, a Robertson se na kraju ipak izvinio zbog previše emocija kojima je podlegao.

“Svedok”, 25.10.2005.

Thursday, October 27, 2005

URAGAN »KATRINA« - NEKO MRTAV, NEKO JOŠ BOGATIJI

URAGAN »KATRINA« - NEKO MRTAV, NEKO JOŠ BOGATIJI

Piše:
Ivona Živković

Čitav svet zapanjen je slabim i neadekvatnim reagovanjem američkih federalnih vlasti u otklanjanju posledica uragana Katrina. Ali, kako vreme odmiče otkrivaju se i informacije koje su globalni mediji uglavnom prećutali. To daje sasvim drugu sliku o pomenutim dogadjanjima, pa je sve više onih koji tvrde da je »Katrina« čista sabotaža u službi korpoprativnog biznisa.
Najveći krivac i “glavni junak” čitave operacije je FEMA (Federal Emergency Menagement Agency) odnosno Federalna agencija za upravljanje u kriznim situacijama.
Ali, pogledajmo, šta je zapravo FEMA?
Iz imena i formalne namene ove organizacije proizilazi da je to humanitarna organizacija za pružanje pomoći i organizaciju života u slučajevima elementarnih nepogoda, u slučaju ratnih dejstava, terorizma i sl. Stvarana je postepeno, dugo godina, predsedničkim odlukama. Vremenom je dobijala sve veća ovlašćenja, pa često i protivustavna.
Kada je Ronald Regan postao predsednik 1981. imenovao je za direktora FEMA starog šefa Nacionalne garde Kalifornije, peznionisnog generala Luisa Gjufridu, koji je odmah nazvan “Krizni car”. Gjufrida je važio za rasistu jer je kao komandir Garde odmah napravio listu “militantnih crnja” koje bi u slučaju neke krize trebalo odmah pohapsiti. Kreirao je i sopstvenu obaveštajnu mrežu koja je pratila političke disidente u Kaliforniji, posebno one protiv rata u Vijetnamu.
Tako je i FEMA pod njegovim rukovodjenjem napravila bazu podataka sa 12000 personalnih dosijea koje je dobila od FBI. Tadašnji FBI direktor, Vilijam Vebster, nije želeo da mu se FEMA meša u posao i tražio je da se dosijea vrate FBI.
Ipak, FEMA i danas ima nadzor nad najmanje 100 000 ljudi sa izgovorom da je to zarad nacionalne bezbednosti SAD. Tu spada i jedan broj američkih intelektualaca i političkih protivnika američke »demokratije« koja poznaje smenjivanje samo dve partije na vlasti.
Džordž Buš stariji najzaslužniji je za današnji izgled ove organizacije, a Buš mladji još je više ojačao njena ovlašćenja. FEMA, inače, deluje u okviru Fedaralne službe državne bezbednosti (Homeland Security), ali kada se njen rad aktivira niko joj više formalno ne stoji na putu. A aktivira se kada Predsednik SAD proglasi negde vanredno stanje. Šta tada može da radi FEMA?
FEMA može da izvrši zaplenu svih rezervi hrane, vode, goriva, ruda i ostalih javnih i privatnih resursa. Može zapleniti automobile i druga javna i privatna prevozna sredstva (brodove, avione), kuće, zemljišta, oružje. Može preuzeti kompletne saobraćajnice, javne površine, skladišta itd.
Može da PREVENTIVNO (na osnovu sopstvene procene) hapsi, deportuje i drži gradjane zatvorene u posebnim logorima, koji su za njene potrebe izgradjeni na nekoliko lokacija u SAD. Ima ih, koliko je poznato, najmanje 43. Nalaze se najviše u Vajomingu, Nebraski, Teksasu, Viskonsinu, Mičigenu, Indijani, Ohaju i Njujorku. Oklahoma Siti ima logor koji može da prihvati i 100 000 ljudi.
Obratite sada pažnju na ovu stavku: FEMA može da izmešta stanovništvo, nasilno da raseljava gradjane, deportuje ih i odredjuje koje će se lokacije smatrati napuštenim, a koje će se stanovništvom naseljavati.
Da li treba reći i to da FEMA može da izdaje lična identifikaciona dokumenta, preuzima kontrolu nad javnim i privatnim finansijama. Ovo je posebno delotvorno ukoliko se u društvu napusti sistem plaćanja robe kešom, već se uvede isključivo sistem platnih kartica (čemu kapitalistička društva pod pritiskom korporativog biznisa teže). Dakle, niko ne može obavljati nikakva plaćanja bez odobrenja FEMA. Ni za kupovinu hrane.
Da bi sve ovo sporovodila FEMA ima i sopstvene naoružane i posebno obučene vojne jedinice, jer je procenjeno da obična vojska ne bi mogla sve to da sprovede pošto nije obučena, za možda neophodne, brutalne obračune sa sopstvenim civilnim stanovništvom.
Zato je FEMA za svoje potrebe predvidela i angažovanje privatnih plaćenika, ali i stranih vojnika pod ugovorom. Ovi vojni plaćenici obično se regrutuju iz zemalja koje su imale neko ratno iskustvo poslednjih godina. Pod nazivom “medjunarodne vojne saradnje”, obavljaju se ovakve obuke pripadnika raznih vojnih i policijskih jedinica i pojedinaca na tlu SAD. Ima indicija da su ovu obuku već prošli Meksikanci, Istočni Nemci, Bugari, Avganistanci, Pakistanci, ali i Madjari. I naša zemlja je pozvana da saradjuje u programu koji se pitomo naziva “Partnerstvo za mir”.
Tako bi se nakon odredjenih kriza ili prirodnih katastrofa, mir uspostavljao oružjem, logorima, zaplenom imovine, preseljavanjem stanovništva itd, a sve to u skladu sa američkim Patriotskim zakonom koji je danas na snazi zahvaljujućistalnim terorističkim pretnjama i napadima misteriozne “Al Kaide”.

A sad pogledajmo nekoliko naslova CNN-a nakon udara uragana Katrina: Napori za spašavanje stanovnika su zaustavljeni; Isporuke robe za Nju Orleans su zaustavljene; Naoružane trupe krenule su u operaciju “od kuće do kuće”; Tvrdi se da ljudi pucaju na jedinice vojske, detalji su nejasni;
O čemu CNN nije izveštavao, izglealo je, iz pera nezavisnih novinara ovako:
Dostava hrane i lekova bila je blokirana od strane FEMA. Spasilačke ekipe su pred puškama vojnika FEMA bile sprečene da pridju postradalom područiju.
Zbog zakrčenih puteva nisu svi mogli, a koji su hteli, na vreme da izadju iz grada, pa su bili prinudjeni da se vrate. Mnogi je upravo policija pod komandom FEMA saterala u Superdom, ogromnu sportsku halu I tu ih zaključala. FEMA je konfiskovala veliki broj autobusa i kamiona i nije dozvolila ljudima da se njima evakuišu. Na čelu Regionalne transportne službe je pomoćnik gradonačelnika Nju Orleansa i bogataš, Džimi Rajis, inače blizak Republikancima.
Autobusi za evakuaciju su nudjeni za iznajmljivanje po najvišim cenama.
Putevi nisu bili toliko neprohodni, kako su iz FEMA tvrdili, jer su istim putevima u grad ušli, do zuba naoružani, pripadnici Nacionalne garde.
Voda u gradu je bez razloga bila isključena , a po rečima guvernera Luizijane, Katlin Blanko, učinjeno je to “zbog brže evakuacije”(!?)
Blokirane su komunikacije, ometani mobilni telefoni i radio veze.
FEMA je sprečavala ljude da idu po sopstvenom izboru u druge države SAD, već im je izdavala specijalne Identifikacione karte. Najuticajniji mediji sve više su koristili za njih reč “izbeglice”, a grdjani su pod oružanom pratnjom sprovodjeni kao zatvorenici na druge lokacije.

Svim siromašnim stanovnicima je naredjeno da napuste Nju Orleans, jer navodno grad mora da se čisti i ispumpava se voda i da preti zaraza. Ali, ljudi nisu hteli da napuste svoju imovinu, zbog glasina da je u poplavi uništena katastarska i imovinska arhiva, te da neće moći da dokažu vlasništvo nad imovinom. Zato su mnogi odlučili da kuće čuvaju oružjem.
Vodeći mediji su uporno plasirali priču o nasilju i pljačkama, pa su jedinice FEMA počele, gradjanima da nasilno oduzimaju oružje. Razoružano je i Udruženje ljubitelja pušaka, a posao su odradjivale specijalne privatne plaćeničke vojske.
Tako je angažovana i najamnička jedinica Blackwater USA (u kojoj su posao našli brojni ratni veterani, nastrani I izopačeni nasilnici i psihopate, ali I vrhunski vojni operativci). Mnogi u Americi za njihovo postojanje su čuli nakon njihovog angažovanja u razaranju Faludže, u Iraku. Ova jedinica tvrdi da pruža “humanitarnu pomoć” i na svom sajtu objavila je fotografije na kojima nenaoružani pomažu crncima da se transportuju njenim helikopterima iz Nju Orleansa na druge lokacije. Amblem ove vojske ima otisak šape neke zveri.
Pitanje je medjutim, zašto neke čisto humanitarne organizacije nisu dobile mogućnost da pristupe unesrećenima, a to je dobila privatna vojska Blackwater USA? Zanimljivo je i da je bivši direkotr Centra za borbu protiv terorizma u CIA, i Bušov bivši Koordinator za borbu protiv terorizma u Stejt Dipartmentu, Kofer Blek, postao potpredsednik Blackwater USA organizacije.
Da pomogne u “zbrinjavanju« nastradalih, došla je i jedna meksička vojna jedinica, inače prva strana vojska na tlu SAD od 1864. Omogućeno joj je da prodje do San Antonija. Jedinica ima oko 200 ljudi i 46 vozila. “Asosijeted pres” je javio da su nenaoružani, dok gradjani koji su ih videli na autoputu kažu da su naoružani do zuba sa nemačkim “Hekler i Koh” puškama (?!) Očevici još tvrde da su vojnici pod šlemovima na kojima piše Mexico MP.
Američki zakon inače dozvoljava da meksičke trupe ovbavljaju policijske poslove na tlu SAD ako je američka policija ili vojska u tome sprečena.

ANTRFILE 1
KOLIKO JE ZAISTA MRTVIH?
Najveća misterija će ipak ostati koliko je ljudi poginulo.
Nepotvrdjene informacije govore da su upravo strani plaćeni vojnici zaduženi za poslove hitnog spaljivanja leševa u improvizovanim krematorijumima, pod izgovorm da se ne širi zaraza. Skeptici misle da vlast zapravo želi da broj mrtvih svede na prihvatljiv nivo za javnost.
Majkl Riger, zadužen za javno informisanje FEMA već je nagovestio da u poplavljena područja ulaze aligatori, tako da se veliki broj leševa možda nikad neće naći (!)
Inače, FEMA je za poslove sahranjivanja leševa postavila i brojne mobilne mrtvačnice. Ovaj posao pripao je privatnoj firmi Kenyon International, filijali Korporacije za medjunarodne usluge (SCI), koja je stacionirana u Teksasu, a vodi je Robert Voltrip, stari prijatelj familije Buš. SCI je davala velike humanitarne donacije u vreme mandata Džordža Buša starijeg.
Kompanija SCI je nedavno bila predmet skandala kada je otkriveno da su jedan broj posmrtnih ostataka sa groblja Menora Gardens, krišom uklonili kako bi napravili mesta za nove leševe. Stari leševi su prebačeni na neko zabačeno zemljište koje su naprasno počele da posećuju divlje svinje. Tako su otkriveni ljudski ostaci.
Porodice pokojnika su pokrenule sudski proces protiv SCI, pa je ona platila 100 miliona dolara kako bi sukob vansudski izgladila. Piter Hartman, upravnik groblja Menora Gardens, kasnije je nadjen mrtav u svojim kolima otrovan ugljen monoksidom.
Kenyon International je takodje sklopio posao i oko sahrane leševa nakon 11.septembra 2001. kada se u Pensilvaniji srušio, od Al Kaide oteti, Boing 757 na letu 93, a angažovani su bili i u Aziji nakon cunamija, prošle godine.

ANTRFILE 2
KAKO JE PROBIJENA BRANA?
Plavljenje Nju Orleansa nije nastalo prelivanjem vode preko odbrambenog bedema, kako je FEMA objavila, već od pukotine na brani koja je nastala u 17. toj ulici. Oštećenje je, kažu, napravio otkačeni tegljač, nepoznatog vlasnika koji je udario u bedem, dok su neki od stanovnika pred kamerama ABC –a izjavljivali da se pre toga tu nalazila vojska i da su čuli jaku eksploziju. Gradjani misle da je vojska verovatno namerno probila zid i pustila vodu, kako bi žrtvovanjem sirotinjskih kvartova, zaštitili od eventualne poplave elitne delove grada. Ovome u prilog ide i izjava samog gradonačelnika Reja Nejgina koji je rekao da helikopteri FEMA nisu hteli da saniraju pukotinu, iako je to bilo već dogovoreno.

ANTRFILE 3

NAJBOLJI POSAO ZA BIVŠU KOMPANIJU DIKA ČEJNIJA

Najunosnije poslove u obnovi Nju Orelansa imaće kompanija Kellogg, Brown & Root (KBR). To je inače podružnica u sastavu velike kompanije Halliburton. Na čelu Halliburton-a dugo godina nalazio se sadašnji potpredsednik SAD, Ričard Dik Čejni. Lobista za poslove KBR je bivši direktor FEMA u vreme Buša seniora, Džosef Olbau, inače i školski drugar upravo smenjenog direktora FEMA, Majkla Brauna. Braun je, inače, posle smenjivanja sa poslova pružanja prve pomoći u FEMA (zbog zakasnele reakcije), premešten u sektor poslove obnove, takodje u sastavu FEMA. U svakom trenutku “na pravom” poslu, očito.
Hallibarton je dobio posao obnove vojne pomorske baze oštećene uraganom, a čitav tim KBR i Halibarton glavni su izvodjači i na velikim poslovima obnove Iraka. Za te poslove otišao je veliki deo budžetskih sredstava SAD, medju njima I ona namenjena rekonstrukciji starih odbrambenih bedema Nju Orleansa.
Ukupna suma kojom će Džordž Buš izgraditi “novi i lepši Nju Orleans”, sredstvima poreskih obveznika SAD, iznosi oko 100 milijardi dolara.
Ovo je toliko obradovalo Republikanca Ričarda Bejkera, odbornika iz Luizijane koji pozdravio izgradnju ovim rečima: “Konačno smo počistili javne neseobine Nju Orleansa. Iako mi to nismo mogli, Bog je to učinio”.
Inače sirotinjske kuće u kojima su živeli uglavnom nezaposleni crnci koji su primali socijalnu pomoć, nisu imale nikakvu vrednost, ali zemljište na kojima su se nalazile izuzetno je profitabilno ako bi se davalo pod zakup.
Sad shvatate kakvu je uslugu Bog učinio rentijerima zemljišta u Nju Orleansu.

ANTRFILE 4
POPLAVA POŠTEDELA BOGATAŠE
I nekoliko najbogatijih porodica francuskog porekla iz Nju Orelanasa, naseljenih u Francuskoj četvrti, 9. septembra je održalo sastanak u Dalasu sa predstavicima Bušove administracije, teksaškim naftašima I bankarima, kako bi se priključili velikom biznisu u obnovi. Francuzi su inače držali Luizijanu sve do 1803., kada su je prodali SAD.
Novi Nju Orleans biće “bez kriminalnih zona”, bila je glavna poruka skupa. Vol Strit Džurnal koji je preneo neke detalje o ovom sastanku kaže da siromašnima i problematičnima nikada više neće biti dozvoljen povratak. Sastankom je, kako piše VS Džurnal, predsedavao već pomenuti bogataš Džimi Rajis, inače predsednik Regionalne transportne vlasti (koja nije dala autobuse za evakuaciju).
Inače ovi stanovnici Nju Orleansa nisu pretrpeli veće štete jer su se nalazili u dobro obezbedjenom delu grada blizu Garden distrikta. To su uglavnom privatne kuće sa sopstvenim heliodromima, a kažu da ih trenutno obezbedjuju neke izraelske oružane jedinice. Oni su sve vreme imali i čistu vodu.

Objavljeno u “Svedoku” ,20. septembra 2005.

MALI VODIČ ZA LJUBITELJE KREDITA /PETI DEO/ -KOME TREBA EU?

KOME TREBA EVROPSKA UNIJA

Ivona Živković

Primetili ste grozničava nastojanja administrativaca briselske kancelarije EU da Zajednici priključe što više evropskih zemalja, pa čak i Tursku. Neki analitičari tvrde da će se EU priključiti i Izrael. Ali ko od toga ima najviše koristi? Naravno, bankari, na čelu sa Gospodinom X koji je i inicijator svega.
Odavno je američki senator Tim Ferguson upozorio da FED planira da razori američku ekonomiju tako što će štampati dolare i emitovati novac u rizičnim količinama sve dok se eksponencijalna kriva na grafikonu toliko ne uzdigne da bi na kraju označila slom. Zaduživaće kreditima i niskim kamatama pojedince i kompanije sve dok ukupan dug ne dostigne takvu težinu da prouzorokuje teška ekonomska izobličavanja koja na kraju čitavu ekonomiju SAD moraju dovesti do potpunog sloma. Bio bi to nacionalni ekonomski »srčani udar«, nakon kojeg američka ekonomija više nikada neće moći da se oporavi. Po Fergusonu, taj kritični dan se približava.
Dakle, zamislite da je Amerika jedan ogroman tanker na vodi. Enormnim punjenjem novcem tanker postaje pretežak, puca po šavovima i preti da se raspadne i potone. Kapetan broda, Gospodin X, sav novac mora prebaciti u drugi tanker. Ali ne postoji u svetu ni jedan dovoljno veliki i jak koji može da primi tu količinu i taj teret. Zato ga Gospodin X mora napraviti. To je EU, novi veliki tanker za monetu kojom Gospodin X i bankari upravljaju čitavim svetom, zapravo ga pljačkaju.
O zameni dolara kao svetske rezervne monete i stvaranju “novog svetskog monetarnog sistema” pisao je još 1970. Zbignjev Brežežinski u knjizi “Izmedju dva doba”. Ovaj “novi svetski monetarni sistem” podrazumeva postepeno zamenjivanje dolara nekom valutom zajedničkom za ceo svet, a posledica toga bi bio pad životnog standarda u razvijenim zemljama, na prvom mestu u SAD. Brežežinski u knjizi predlaže postepeno formiranje sve više kontrolisanog i sve više usmeravanog društva koje bi na kraju dovelo do potrebe za formiranjem Svetske vlade. Konkretno, potrebno je da se postojeće države povežu u poseban medjunarodni sistem kojim bi njihov nacionalni suverenitet vremenom smanjivao i najzad potpuno ukinuo. Dakle, globalno društvo i globalna ekonomija bez granica. A novac ljude najbolje povezuje.
Ali EU je samo prelazna posuda do one konačne koja će biti sačinjena od SAD, Zapadne Evrope i Japana. Sa tim ciljem stvorena je poznata Trilateralna komisija.
Na tom poslu upravo rade plaćeni EU komesari, koji svaki čas dolaze i u našu zemlju kako bi nam objasnili da je sve to za naše dobro(!), dok im sitni kurir Komesarijata Miroljub Labus prenosi falsifikovanu poruku u kojoj piše da je to autentična volja većine gradjana Srbije(!) Naravno, jer EU u očima stotina miliona gradjana Zajednice mora biti demokratska tvorevina, a ne robovlasnički sistem. Ko je lud da sebe pravi robom?
Za Gospodina X je najvažnije da ima kontrolu nad Centralnom bankom Unije (ECB). A u ovom poslu su Gospodin X i njegovi bankari veoma iskusni jer su još pre tri stotine godina (osnivanjem Bank of England) shvatili da je kontrola novčanih tokova najmoćnije oružje. Tako, kako je Britanija osvajala kolonije, bankari su osnivali u svakoj koloniji svoju privatnu centralnu banku. Jedna takva banka je bila i FED, pa su SAD po mnogima i danas samo finansijska kolonija bankarske elite čiji je centar u Londonu. Ako ste mislili da je Amerika stvarni gospodar sveta, prevarili ste se. Ako ste mislili da je Velika Britanija politički uvek uz SAD jer je ona supersila, opet ste se prevarili. Prekoatlantska kolonija dolarima je “naduvana” do razmera supersile upravo pod kontrolom finansijske elite čije je sedište u Londonu. A mogla je da podnese to “naduvavanje” jer su Amerikanci procenjeni kao veoma radan narod pun borbenog i imperijalističkog duha. Ova elita je zapravo finansijska i stvarna “Kruna” sveta. Na čelu “Krune” nije dinastija Vindzora, već dinastija Rotšilda, danas najmoćnija i najbogatija bankarska dinastija sveta. Njeno bogatstvo je porodična tajna, a iznose se spekulacije da kontrolišu već polovinu ukupnog svetskog bogatstva.
Nakon Drugog svetskog rata, Engleska Banka je nacionalizovana, ali to moć “Krune” nije umanjilo jer su već stekli ogromna bogatstva, a kapital investirali dalje u sve privredne i finansijske tokove širom sveta. I naravno otvorili mrežu privatnih banaka kojima i dalje zadužuju gradjane. Svetska banka je jedna od njihovih finansijskih tvorevina. Baš kao i MMF.
Kako bi sporovodila kontrolu i upravljala finansijskim carstvom »Kruna« ima svoju Vladu poznatu kao Grupa Bilderberg, a nju savetuje trust mozgova poznat kao »Savet za medjunarodne odnose«. Narvno, tu je još i mnoštvo drugih pomoćnih organizacija.
Da li je “Kruna” već preuzela kontolu nad ECB? Po mnogim pokazateljima -jeste. Kako je to uspela? Jednostavno tako što je upravo princip organizacije na kojoj počiva EU postavljen tako da nacionalne države pristupanjem EU izgube neposrednu kontrolu nad: monetom, vojskom, policijom, obaveštajnim službama, medijima. Centri upravljanja ovim poslovima izmešteni su daleko od parlamenta i vlada država članica.
Tako ECB vode imenovana lica, koja dolaze iz privatnog bankarskog biznisa i koja su potpuno nezavisna u svom radu. To znači da ne moraju uvažavati bilo kakve instrukcije ili preporuke od članova Evropskog parlamenta, Saveta Evrope ili bilo koje druge institucije EU ili države članice. Praktično, ECB je potpuno izmeštena izvan mehanizma kojim se demokratska volja gradjana EU posredno ili neposredno projektuje u njen rad.
Uticaj na ECB moguć je samo iza zatvorenih vrata, pa je logično da to mogu samo strukture koje imaju ogromnu finansijsku moć i već izgradjen sistem nevidljivog uticaja, a to su Bankari. Tako privatni bankarski sektor ujedinjen i organizovan pod nadzorom “Krune”, a legalizovan u formi Evropske Centralne Banke veoma lako može voditi monetarnu politiku EU i odredjivati svim bankama kamatne stope, državama nivoe direktnih i indirektnih poreza, obim potrošenje u svakom segmentu ekonomije i društva, visinu zaduživanja, iznose budžeta itd…
Sada znate zašto penzionu politiku u Srbiji odredjuje MMF i zašto guverner “suverene” NBS ne može da štampa dinare dok njih ne pita.
Dakle, za one države koje su prihvatile evro kao monetu, ECB će voditi monetaranu politiku i preko kamatnih stopa uticati na ukupna ekonomska dešavanja u svim zemljama članicama. Jer, ko kontroliše zamenu za vrednost, može odredjivati i prave vrednosti. Ko kontroliše kilometre može da kaže i kolika je dužina puta. Čak i ako je put kraći ili duži. Pravo mesto da se ponovo setimo izjave Majera Emšela Rotšilda: »Dajte mi da kontrolišem finansijske tokove u jednoj zemlji i nije me briga ko pravi zakone«.
Šta je onda funkcija Evropskog parlamenta? Jednostavno, da narod misli da ima neki uticaj.
Jedinu kontrolu nad ECB ima Evropski sud,ali on može samo da utvrdi da li Banka radi u skladu sa svojim ogromnim zakonskim ovlašćenjima. A zašto ne bi radila kad joj upravo to i odgovara?
Nije li to sve po scenariju koji je napisao Zbignjev Brežežinski? A da scenario ima i elmente trilera pokazuje i to što je bivši guverner ECB Vim Disenberg, letos “naprasno umro” pored bazena svoje vile u južnoj Francuskoj. Disenberg je kamatne stope skresao na najniži nivo u poslednjih 60 godina, kako bi povećao ekonomsku aktivnost EU, a bio je saglasan da Rusija i Nemačka trgovinu naftom obavljaju u evrima, a ne u dolarima. To je težak udarac za SAD.
Šta se u medjuvremenu dogadja sa sirotim dolarom? Naravno, niko ne želi otvoreno da se zameri se Amerikancima ali...
Južna Koreja koja ima četvrte po veličini devizne rezerve u svetu i tradicionalno ih drži u dolarima, objavila je da će svoju rezervu rasporediti i u ostale valute.
Rusija kalkuliše sa vrednošću rublje stavljajući je u istu korpu sa dolarom i evrom. U korpi je, medjutm, sve više evra, a sve manje dolara.
Kina je takoje počela da radi na principu raznovrsnih valuta u svojoj korpi deviznih rezervi. Koliko je koje valute u njenoj korpi tajna je, jer Kina ne želi da pravi svetsku paniku otkrivanjem namere da se potpuno reši dolara. Pogotovo što je otkupljivanjem ogromnog broja akcija nekoliko prezaduženih američkih kompanija, postala značajan američki poverilac.
Gledajući šta rade Rusija i Kina, i druge azijske zemlje će polako početi da svoje devizne rezerve konvertuju u razne valute. Amerika ih, medjutim, žestoko pritiska kako bi ih sprečila u tome.
Na kraju pitanje za vas: U kojoj valuti Srbija čuva svoje devizne rezerve?

Objavljeno u nedeljniku "Tabloid".

Tuesday, October 18, 2005

VOJSKOM PROTIV VIRUSA?

DA LI ĆE SAD ZBOG PTIČIJEG GRIPA POSTATI VOJNA DRŽAVA?


Piše:
Ivona Živković

Predsednik SAD, Džordž Buš, želi da za borbu protiv virusa ptičijeg gripa angažuje vojsku. Zašto vojsku, možda se pitate, kade je to posao zdravstvenih službi? Nije li uloga vojske da se bavi pitanjima nacionalne bezbednosti kada je država ugrožena od strane neke druge države? Ili je možda SAD u nekom nevidljovom ratu pošto znamo da osim konvencionalnog postoji i biološko i hemijsko oružje. U ovo prvo spadaju i virusi, mutirani, naravno, jer protiv njih neprijatelj nema adekvatnu vakcinu.
Da li je virus H5N1 upravo takav virus i odakle se pojavio?
Ovim pitanjima su se pozabavili brojni nezavisni analitičari, biolozi i virusolozi koji odavno ne veruju onome što govore vlada i predsednik SAD, a još manje veruju u izveštavanje globalnih medija. Odavno je poznato da sve što radi predsednik SAD čini to prvenstveno u interesu krupnog kapitala. Isti kapital drži i najuticajnije medije. Zato i ne čudi poznata izjava Ričarda Selenta, bivšeg predsednika CBS News-a:
»Naš posao je da ljudima dajemo ne ono što oni žele, već ono što mi odlučimo da oni treba da znaju«.
A šta treba da znaju gradjani SAD? Po aktuelnim izveštavanjima pomenutih medija gradjani širom sveta upravo se zastrašuju smrtonosnim virusom H5N1, koji izaziva ptičiji grip i koji se sprema da izazove pandemiju nevidjenih razmera.
Predsednik Buš je, prema pisanju Vol Strit žurnala (1. oktobar, 2005) planirao da od Kongresa zatraži oko 10 milijardi dolara za skladištenje vakcina i antivirusnih medikamenata, kao i da pripremi državu za moguću pandemiju.

Od tog novca 3,1 milijarda dolara biće utrošena za nabavku leka (Tamiflu), koji proizvodi privatna kompanija Roche, a ostatak bi išao u globalni nadzor, razvoj vakcina i lokalne potrebe.
Delovalo surovo ili ne, moguća pandemija ptičijeg gripa, ipak je idealna prilika za farmaceutske kompanije da preliju sebi nekoliko milijardi dolara iz budžeta SAD. A koje srećne kompanije će napraviti profit? Po pisanju žurnala »Business Week«, očekuje se da to budu: GlaxoSmithKline, Sanofi-Aventis, kalifonijski ogranak Chiron Corp, BioCryst Pharmaceuticals Inc, Novavax and Wave Biotech, te pomenuti švajcarski gigant Roche Holding, koji proizvodi Tamiflu. Kompanija iz Merilenda koja se bavi biotehnologijom MedImun i proizvodi “inhalirajuće vakcine protiv gripa” takodje se pozcionirala za proizvodnju vakcine protiv H5N1 virusa.
Iako nema stručnjake za ptičiji grip, glavni izvodjač u ovom poslu sa Pentagonom (koji će biti glavni nosilac borbe protiv pandemije), biće i Biport, kompanija koja je delom u vlasništvu Carlyle Group, poznate po bliskim poslovnim vezama porodica Buša i Bin Laden.
Ono što Bussiness Week nije napisao, a radoznalci otkrili je i sledeće: 1 Bezbednost Tamilflu-a uopšte nije utvrdjena kod ljudi koji već imaju neke hronične bolesti, a predstavljaju veliki procenat populacije. 2. Roche (Hoffman-LaRoche)okrivljena je zbog diktiranja cena u svetskoj ponudi vitamina 1999., kao predvodnik petrohemijskog i farmacetustkog kartela. Ovaj kartel potiče još iz vremena nacističke Nemačke kada je na njegovom čelu bila kompanija I.G. Farben, poznata po tome što je bila najveći finansijer Adolfa Hitlera. 3. Glavni saradnik Sanofi-Aventis- a je kompanija Merck, koja je dobila lavovski deo para iz dobrovoljnih fondova nakon Drugog svetskog rata. Zarada joj je znatno opala nakon prošlogodišnjeg povlačenja iz prodaje leka za artritis Vioxx. Merck je ozgloglašen i zbog razvoja vakcine za hepatitis B koja je prouzrokovala pandemiju AIDS-a, o čemu je dokaze izneo dr Leonard Horovic u svojoj knjizi, koja je postala bestseler. Dr Horovic se inače godinama bavi istraživanjem o preplitanju korporativnog biznisa i zdravstva.
Kada je u Kanadi otkriven virus SARS-a sve preduzete mere bile po savetima i nadzorom UN i Svetske zdravstvene organizacije, otkriva poznati antiglobalista Mišel Čusudovski. A poznat je uticaj porodice Rokfeler na UN, baš kao i njihov interes u petrohemijskoj i farmaceutskoj industriji.
Rokfelerov novac izgradio je zgradu UN u Njujorku. Za vreme Drugog svetskog rata Rokfeleri i njihova kompanija »Standard oil« podržavala je finansijski Hitlera više nego saveznike, pa ih je jedan federalni sudija čak prozvao da su počinili izdaju SAD. Prema Džonu Loftusu zvaničnom istražitelju nacističkih zločina, Nelson Rokfeler nagovorio je u UN glasački blok iz Južne Amerike da podrži stvaranje Izraela, samo da bi očuvao svoju podršku nacistima kao tajnu. Ranije, Džon D. Rokfeler pridružio se Preskotu Bušu (dedi sadašnjeg predsednika) u britanskoj kraljevskoj porodici u sponzorisnju Hitlerovog projekta rasne higijene. Za to vreme porodica Rokfeler imala je stvarni monopol u američkoj medicini, farmaciji i u genetičkim istraižvanjima, a takodje i u istarživanjima raka. Na ova istraživanja godišnje se danas troši 200 milijardi dolara. Da li vas čudi što leka još nema?
Tako je pod zaštitom Nelsona Rokfelera bio i Henri Kisindžer, i danas uticajni lobista, a u vreme Ričarda Niksona savetnik za Nacionalnu bezbednost. Tada je Kisindžer razmatrao i program depolulacije Trećeg sveta jer je to bilo u interesu SAD, Velike Britanije, Nemačke i drugih saveznika. Takodje je razmatrao da CIA proizvodi biološko oružije, a što se vidi iz kongresne beleške iz 1975. Tu su se nalazili i veštački stvoreni virusi za još smrtonosniji ptičiji grip, nego što je tada bio.
Klasičan primer ove humano korisne i finansijski isplative integrisanosti je toksični kancerogeni organofosfat pesticida razvijen protiv humanih populacija neprijatelja, ali pod zvaničnom namenom za uništavanje komaraca, u ratu protiv virusa Severnog Nila. Vojna terminologija ovo naziva nesmrtonosnim ratovanjem, ali od izloženosti otrovima, polako dolazi do veoma velike smrtnosti. Polako, znači da prvo nastaju simptomi koji traže lečenje, a to znači uzimanje lekova, terapija, bolničkih tretmana... Sve ukupno samo je dodatna zarada za farmakološku industriju. Krajnji efekat je ipak- smrt. Samo lagana. Nije li ovo čist ijatrogenocid, pita se dr Horovic.
Bolesti koje nastaju iz ovog ijatrogenocida uključuju zapravo obilje autoimunih bolesti I novih vrsta kancera, koji uopšte nisu postojali pre 50 godina. Poznato je da toksični sastojci iz nekih vakcina, koje se danas uveliko koriste, kod dece izazivaju autizam i smetnje u učenju. Ne govori li sve ovo da je čitavo naše društveno - ekonomsko i političko doba - genocidno.

Da vodeći trustovi mozgova koji se bave ispitivanjem virusa, pred ijatrogenocidom zatvaraju oči, potvrdjuje ispitivanje koje je vršio nedavno Institut za nauku i društvo u Londonu, kada su dobili zadatak da vide da li je moglo doći do neke omaške u nekoj laboratoriji gde se baratalo virusom koji izaziva SARS. O tome da je »greška« namerno stvorena, niko nije istraživao. Zašto? Zato što su svi virusolozi angažovani na tom zadatku imali samo želju da nadju vakcinu, pošto su bili pod finansijskim pokroviteljstvom velikih farmaceutskih kompanija.
Iz ovoga vam je već jasnije zašto će najveću ulogu u borbi protiv pandemije ptičijeg gripa u SAD voditi Ministratsvo odbrane. Po rečima predsednika Buša, treba
se spremiti i na nasilno deportovanje zaraženih u karantin. Već smo ranije pisali o ogromnim ovlašćenjima Fderalne agencje za krizne sitauacije (FEMA) koja na raspolaganju ima preko 40 logora na terotoriji SAD za držanje deportovanih stanovnika. Koliko je FEMA bila »efikasna« u pružanju pomoći nakon uragana Katrina, sada je opšte poznato. A nije bila efikasna, verovali ili ne, jer nije imala na raspolaganju vojsku. Pisali smo da su angažovali privatne naoružane plaćenike, kao i jednu meksičku jedinicu. Upravo sada to koristi Džordžu Bušu kao adut pred Kongresom i javnošću, da u slučaju pandemije ptičijeg gripa mora imati jača ovlašćenja i mogućnosti, a to znači da angažuje vojsku.

Problem pandemije ptičijeg gripa se sada upravo postavlja kao pitanje Nacionalne bezbednosti.
Zato će se jačati vojska, zato će novac za borbu protiv pandemije ptičijeg gripa ići Pentagonu, a ne socijalnim i zdravstvanim ustanovama. Čitav zdravstveni sektor, će biti, po planu Buša, stavljen pod nadležnost Pentagona (!)
Naravno, što su ovlašćenja vojske veća, manja su gradjanska prava. U SAD je nakon terorističkog napada na Pentagon i kule bliznakinje 11. 9. 2001. inače već uveden Patriotski zakon, koji državnim službenicima onemogućava iznošenje u javnost informacija koje bi mogle poslužiti navodnim teroristima kao korisna obaveštenja. A to su ugavnom tvrdnje mnogih savesnih službenika FBI, CIA, te službenika vlade koji tvrde da se njihov rad sve više stavlja u službu privatnog korporativnog biznisa, ali i nekih stranih država, dok se interes SAD opasno ugrožava. Očito, američke patriote imaju problem sa sopstvenim patritizmom.

Sada vam je jasno i zašto globalni mediji u vlasništvu i pod kontrolom istog multinacionalnog korporativnog biznisa ovih dana seju strah i paniku od ptičiojeg gripa.
Da li je to deo je planiranih psiholoških operacija (PSYOPS) koje gradjane vešto i neprimetno uvode u globalni robovlasnički sistem pod kontrolom jedne vlade, jedne vojske, jednog planiranog i kontrolisanog tržišta - Novog Svetskog Poretka?



ANTRFILE 1

Na primer, 1968. kada je Kisindžer dobio obeveštajne podatke o “korisnim biološkim agentima” za ratovanje virusima i kontrolu populacije, rekombinovani virusi gripa upravo su bili stvoreni specijalnim Programom za viruse i kancer. Istim Programom virusi influence i parainfluence bili su rekombinovani sa brzodelujućim virusima leukemije (akutna limfocistična leukemija) kako bi poslužili za kao oružije koje potencijalno širi rak putem kijanja.
Isti istraživači uključeni u taj Program (O'Koner, Stjuart, Kinard, Raušer i drugi) takodje su sakupili viruse ptičijeg raka (sarkoma) i nakalemili ih u humani i majmunski virus kako bi odredili njihovu kancerogenost. U tim nastojanjima Raušer je koristio radijaciju kako bi povećao potencijal virusa koji uzrokuje razvoj kancera. Ova neverovatni naučna ostvarenja bila su zvanično cenzurisana i zanemarena od glavnih medija, tvrdi dr Leonard Horovic.

Isti vojno -farmakološko- biološko-hemijski eksperimenti i isti trust mozgova danas velikodušno sjedinjuju oslabljene biološke i hemijske agenate u interesu onih koji prave lekove i vakcine, a to su moćne multinacionalne kompanije. Dakle, jednom u službi ubijanja, drugi put u službi preventive i lečenja. Simpatično, zar ne?


ANTRFILE 2

Američki Zakon o vojsci (Posse Comitatus iz 1878.) zabranjuje angažovanje vojske na obavljanju policijskih aktivnosti na tlu SAD. Zato Buš traži promenu zakona, kako bi ovog puta mogao bolje da reaguje (!)
Džin Heli, stariji urednik konzervativnog Kato Instituta, kaže da Buš rizikuje ovim da podrije temeljne principe američkog zakonodavstva poigravajući se sa angažovanjem vojske na unutrašnjim stvarima. Hejli ističe da vojska nije ni trenirana da radi sa civilnim stanovništvom i da postoji mogućnost militarizacije čitavog družtva, što može teško ugroziti američku demokratiju.
Ali ne želi li predsednik Buš upravo to?
Nisu li »rat potiv Side«, »rat protiv narkomanije«, »rat terorizmu«, »rat kanceru«, »rat ptičijem gripu«... tipičan propagandno politički arsenal kojim se sa američke političke scene poručuje gradjanima da će njihova vlada odlučno da ih zaštiti od svakog potencijalnog zla. Za sve te ratove, vladi treba vojska, policija, stroža kontrola gradjana, njihovih bankovnih računa, Interneta, telekomunikacija itd. jasno vam je šta sve treba totalitarnom vojnom režimu.
Da li će izglasavanje novog zakona o vojsci biti kraj američkog civilnog društva?

»Svedok«, 18.10.2005.

"KATRINA" OJADILA NJU ORLEANS I ZAVADILA AMERIKANCE

Stravicni uragan izazvao raspad sistema i organizovanja u najmocnijoj i najbogatijoj državi sveta
"KATRINA" OJADILA NJU ORLEANS I ZAVADILA AMERIKANCE
@ Ivona Živkovic
Administracija Džordža Buša sve je u vecim nevoljama. Ogromno je nezadovoljstvo Amerikanaca zbog situacije u Iraku, pre svega zbog broja americkih žrtava, ali i uverenja da je prica o navodnom irackom oružju za masovno uništavanje bila obicna laž.
Majka poginulog americkog vojnika, Sindi Šijen, mesecima vec kampuje ispred ranca predsednika Buša u Teksasu, ali on ne želi da je sretne. Protivnici rata u Iraku, malo malo pa se negde okupe, a mediji pod kontrolom globalistickog biznisa, o tome cute. Sazna se o demonstrantima tek kad im u susret izadu "spontano" oni koji podržavaju predsednika Buša, a svaki protest protiv rata u Iraku nazivaju izdajom nacionalnih interesa. Napali su istim recima i Sidni Šijen.
Tu su i sve jaci dokazi da teroristicki napad 11. septembra 2001. nije izveden baš tako kako je prikazala Bušova administracija, a državni tužilac iz Cikaga, Patrik Ficdžerald, dobio je od Velike cikaške porote zeleno svetlo da pokrene istragu protiv samog predsednika i njegovih najbližih saradnika zbog lažnog svedocenja pred Kongresom. U grupi osumnjicenih je glavni federalni tužilac, koji sada, zbog odobrene istrage, ne može da smeni Ficdžeralda.
Nastali su i problemi sa naftom, jer korporacije podižu cenu. Kad u Americi nastane naftna kriza, onda je to ekonomski šok ogromnih razmera.
Zato je Bušovoj administraciji hitno bila potrebna neka nova "velika vatra", neki novi ratni sukob, teroristicki napad ili velika katastrofa da pažnju javnosti preusmeri sa aktuelnih nedaca americke svakodnevice. Bušov protivkandidat na izborima, Lindon La Ruš, cak je pre mesec dana objavio da veruje kako potpredsednik Dik Cejni, dok su ostali velikodostojnici na odmoru, sam u Beloj kuci smišlja "nešto gnusno". U tom smislu je skrenuo veliku pažnju i podatak da je zaposlenima u vojsci zabranjeno korišcenje godišnjih odmora do kraja septembra, što nije, kako kažu poznavaoci prilika, uobicajeni potez izuzev u vanrednim i unapred predvidivim prilikama.
A onda se pojavio, eto, u vidu "prirodne nepogode" i uragan "Katrina" i zaokupio katastrofom i raspadom sistema americke organizacije.
"Katrina" je brzinom od 250 kilometara na cas udarila u Meksicki zaliv, posebno se svom žestinom obrušila na pretežno crnacki grad Nju Orleans u državi Luizijana. Grad je u kotlini, ispod novoa mora, a zastareli odbrambeni bedemi su podignuti još 1930. godine. Nova sredstva za obnovu nasipa i pumpne stanice odobrena su od Kongresa 1995, ali su u meduvremenu preusmerena za druge namene. Za to je najodogovorniji bivši guverner Luizijane, Edvin Edvards, koji je kasnije završio u zatvoru, a dobar deo novca se obreo u džepovima njegovih pristalica. Deo novca je preusmeren, odavno se tvrdilo, za finansiranje americkog rata u Iraku. Sa tim dolarima je na vojevanje u Irak otišao i deo Nacionalne garde Luizijane (teritorijalna obrana), kao i njihova oprema, a Luizijana je ostala potpuno nespremna za slucaj kataklizme.
Pomahnitala voda je potopila bedeme i zauzela podrucje od 234.000 kvadratnih kilometara, što je, otprilike, velicina Velike Britanije. Koliko je ljudi poginulo za sada niko ne zna, ali se barata i brojkom od više hiljada.
Pre samo dvadeset dana ogromne poplave su zahvatile i Evropu, posebno Švajcarsku. Ipak, nigde nije bilo toliko nasilja, haosa, užasnih ljudskih drama.
Zašto su stanovnici Nju Orleansa, vecinom siromašni crnci, koji nisu imali ni gde ni sa cim da odu iz grada, krenuli, navodno, odmah u pljacku, silovanja, razbojništva? Kako je moguce da neko iz mase koja ceka pomoc puca na helikopter koji se upravo spušta da bi ih evakuisao? Kako je moguce da gladni, žedni i ocajni ljudi krecu u napastovanja, i to baš dece? Kome je do haosa i pucanja kad mu je ugrožen život, njegovoj deci, porodici?
Kako je moguce da se iz poplavljenih radnji, u opštem potopu, pljackaju televizori, zamrzivaci? Kako to da kamere CNN i Foxnews baš to snime da citav svet vidi nasilne crnce Nju Orleansa? Crnci se pred kamerama ponašaju baš onako kako smo navikli da ih gledamo u holivudskim filmovima. A vlasnici Holivuda i globalnih televizija su isti – multinacionalni lobi koji ima isti cilj.
Vejn Medsen, bivši visoki službenik Agencije za nacionalnu bezbednost, teško optužuje Bušovu administraciju:
"Veoma verujem u Prvi amandman (o slobodi medija), ali nacin na koji izveštava FOX NEWS televizija je raspaljivnje mržnje i antiamerikanizma".
Madsen je objavio i podatak da su mnogi nezavisni novinari imali problem sa korišcenjem mobilnih telefona u tom podrucju i da je kompanija Sprint blokirala sve pozive mobilnim telefonima za Vašington, Njujork i Los Andeles. Dozvoljeni su bili samo pozivi za Alabamu, Misiipi i Floridu.
I radio amateri iz podrucija Luizijane su izvestili da im se veze ometaju. Oni su, inace, na listi onih na koje federalne službe uvek racunaju u iznenadnim okolnostima i zbog cega i imaju posebne dozvole za rad. Ubrzo je, medutim, otkriveno je da ih ometa piratska radio stanica na Karibima, ali se osnovano sumnja da to radi i Pentagon preko prenosnog ometaca Warlock, kakav se koristi i u Iraku. Ovaj ometac deluje na podrucije jugozapadno od Nju Orleansa i veruje se da je na nekom americkom vojnom brodu.
I gradonacelnik Nju Orleansa, Rej Nejgin, ocekivao je akciju izbacivanja džakova sa peskom na prvom probijenom delu brane. To je trrebalo da urade vojni helikopteri pod rukovodstvom FEMA (Fedaralne agencije za krizne situacije). Ali, to je otkazano, a ne zna se po cijem naredenju. Guverner se žalio da nije bio u stanju da uspostavi kontakt sa Belom kucom, dok su ga iz FEMA ubedivali da je sve pod kontrolom. U svakako razumljivom besu, guverner Nejgin nije birao reci, shvativši da je njegov grad žrtveni jarac u necijim politickim spletkama. Ljudski životi u toj igri nisu imali nikakvu vrednost.
Zbog javnih kritika federalnih vlasti, globalni mediji su odmah krenuli u hajku na guverenera Lujizijane, optužujuci ga da je do katastrofe došlo njegovom krivicom! Nejgin je, tako, sada u direktnom sukobu sa Bušom.
Inace, da citava atmosfera u SAD bude zastrašujuca, pored non-stop izveštaja o opštem haosu i kriminalu, kablovska mreža ABC je napravila i posebnu diskusiju tipa šta bi se dogodilo u slucaju nuklearne katastrofe. Gladaoci širom Amerike glasno su se pitali da li mediji imaju zadatak da smiruju gradane ili još više da raspiruju paniku i strah?
Odgovor se namece sam po sebi. I zna se kad je to i u cijem interesu.
Prema nekim preliminarnim racunicama, zbog "Katrine" osiguravajuce kompanije ce se suociti sa više od 26 milijardi dolara potraživanja. Evo o tome i jedne sveže price službenika Bele kuce iz elitnog restorana u Vašingtonu. Hvalisavac se, posle dobrog rucka i pica, prijateljima pohvalio o poslovnim planovima ljudi bliskih predsedniku.
Namera im je, kaže on,da preko prijateljskih osiguravajucih kompanija kupe kuce u Nju Orleansu po pet centi za dolar od osiguranja, i investiraju onda u izgradnju novog poslovno-industrijskog kompleksa. Novac za ce najvecim delom doci iz državnog budžeta koji su kongresmeni (kojima se bliže izbori) vec izglasali. To je oko 10 milijardi dolara.
Inace, Nju Orleans je tradicionalno naklonjen demokratama, kao i vecina crnog stanovništva, pa nema razloga da republikanci strahuju zbog eventualnog gubitka glasova.

CIPELE KONDOLIZE RAJS
Vejn Medsen, bivši funkcioner i sada novinar, objavio je i sledecu informaciju:
Baš u trenutku udara "Katrine", državni sekretar Kondoliza Rajs kupovala je cipele u Njujorku u ekskluzivnoj radnji Feragamos na Petoj aveniji.
Na primedbu jedne mušterije da je sramota što to radi dok hiljade ljudi umire u Meksickom zalivu, Rajs je odgovorila da saucestvuje u tragediji, ali da ništa ne može da ucini. A onda je zahtevala od obezbedenja da napadnu mušteriju izbace iz radnje.

CEMU SLUŽI CRVENI KRST
Veliki je i broj apela koje alternativni mediji upucuju gradjanima pozivajuci ih da ne šalju novcanu pomoc preko Medjunarodnog Crvenog krsta, za koji se tvrde da je organizacija pod kontrolom globalistickih profitera i pod direktnom kontrolom Rokfelera.
Ova organizacija je nakon teroristickog napada 11. septembra. 2001. sakupila preko 564 miliona dolara, ali je kao pomoc distribuirala samo 154 miliona. Polovina sredstava stavljena je u poseban fond koji bi se koristio za saniranje posledica eventualnih buducih teroristickih napada u skladu sa dugorocnom politikom "Rat protiv terora". Deo sredstva je cak planiran za slucaj delovanja oružija za masovno uništavanje, ako bi ga Irak aktivirao!
Deo sredstava je planiran i za otklanjanje posledica delovanja "antraksa", a što je, takode, razotkriveno kao velika psihološka manipulacija.
"Ako se novac za dobrotvorne svrhe skuplja radi pomoci žrtvama teroristickog napada od 11. septembra, kako se može preusmeravati dugorocno u druge fondove?" - zapitao je glavni advokat države Njujork, Eliot Spicer.
Inace, od donacija za pomoc porodicama postradalih 11. septembra, polovina je morala biti data Crvenom krstu.
Libi Dol, žena cuvenog senatora i albanskog lobiste Boba Dola, dugo je bila šef snabdevanja te svetske ugledne organizacije.
Inace, politika Amerike je da ne prihvata stranu pomoc u slucaju prirodnih nepogoda. Svaka pomoc supersili smatra se rušenjem njenog dostojanstva.

KO TO ODREĐUJE KLIMU
U nizu poruka i diskusija preko Interneta, mnogi su ispisivali i ovo: Zaustavite HAARP!
Šta je HAARP?
HAARP je javnosti odavno predstavljen kao naucno i akademsko istraživanje jonosfere.
Iz vojnih dokumenata, medutim, uocljivo je da baš takav program sprovode americke vazduhoplovne snage. Zagrevanjem jonosfere, putem elektromagnetnih talasa izuzetno visoke i ekstremno niske frekencije, mogu se izvoditi kontrolisne promene klime iznad podrucija neprijatelja.
HAARP je tehnologija koja je u mogucnosti da veštacki, na daljinu, izaziva i uragane, zemljotrese, suše, poplave, a može se oštetiti i ozonski omotac iznad neke države. Za to se koristi prenos energije kroz vazduh, vodu i zemlju, a koju je razvio još nenadmašni Nikola Tesla.
Teslina ideja da bi se bežicnim prenosom elektrine energije elektromagnetnim talasima mogla snabdevati domacinstva potpuno besplatno, za multinacionalne profitere predstavlja nocnu moru. Njegovi izumi pažljivo se, s druge strane, proucavaju u vojnim krugovima, a njegova SCALAR tehnologija vec je u mnogim državama u upotrebi kao oružje za masovno uništavanje.

Tuesday, October 11, 2005

MALI VODIČ ZA LJUBITELJE KREDITA/ PRVI DEO

Piše:
Ivona Živković


ZA KOGA RADITE?

Zamislite da vam na vrata stana dodje neki Gospodin X. Traži od vas da mu prodate sav nameštaj i sve u stanu što imate. Gluposti! Ne pada vam na pamet da bilo šta prodajete. Ko je njega uopšte zvao. Izbacujete ga napolje. Ali gospodin X vadi pištolj. Insistira. Daje i ponudu –
30 000 evra, za sve.
Šokirani ste. Pa to sve ne vredi ni 3000 evra. On je lud! Ali, on ima i pištolj i novac. I vi pristajete, šta drugo. On vas isplaćuje i nosi sav nameštaj. Vi stojite sa novcem u rukama shvatajući da ste samo pristajući na ucenu zaradili čak 27 000 evra. Pa, vi ste zapravo dobitnik.
Odmah odlazite u obližnju prodavnicu nameštaja. Za te pare kupićete i bolji i lepši nameštaj. Ali, taman kada ste zakoračili u radnju cene su vrtoglavo skočile. Onih 27000 evra jedva mogu da vam pokruju kupovinu najnužnijeg: kreveta, stolica, frižidera, šporeta, televizora. Tražite drugu prodavnicu. Nevereovatno! U svim radnjama nameštaja promenjene cene. Preko noći. Kao da su svi saznali da imate 27000 evra i da hoćete da pazarite nameštaj.
Ali, kako ćete živeti bez najnužnijeg? Ne ostaje vam drugo, nego da kupite po toj ceni.
Nema veze. Važno je da ste ostali živi i zdravi. Zaradićete za ostalo.
Ali, već sutradan vam se dogadja maler. Neko je preko noći vaš automobil na parkingu demolirao tako da ga više ne možete voziti. A bez auta ne možete da radite, jer ste taksista. Šta ćete bez kola? Dok se čupate za kosu, pre nego što dodje policija, prilazi vam isti onaj Gospodin X. Ovog puta bez oružja. Voma je fin, teši vas, razume. Može da vam pomogne. Daće vam odmah 10000 evra, na ruke. Dug ćete mu otplaćivati mesečno, pet godina. Kamata je mala. Samo za »prijatelje«. Neka bude 10% za godinu dana. Računate. To vam se isplati. Praktično ćete mu svakog meseca davati 40% zarade. Ali to je samo pet godina. Naravno, ako ne otplatite on će uzeti vaš auto. To je garancija. Gospodin X već ima spreman ugovor. Vešt čovek. Potpisjete. Na njegov pištolj ste već zaboravili od silne muke.
A, da! Gospodin X vas savetuje da ne naplaćujete osiguranje od auta. Prepustite to njemu. Dok se izvrši istraga, utvrdi kako je i čijom krivicom nastala šteta, dobićete možda tek za godinu dana jedva 500 evra. Vaš auto inače nije vredeo više od 2000. Naravno, vama za utehu gospodin X daće vam i 300 evra pride, onako na ruke. Da vam se nadje. To je mala donacija. Što da ne? Odustajete od osiguranja.
Nije prošlo ni mesec dana, kada vas zatiče nova neočekivana nesreća. Vaše dete je obolelo od neke retke bolesti. Čudna bolest, teška. Lek postoji, kažu lekari, ali samo u inostranstvu. Tretman bi vas na privatnoj klinici preko Atlantika koštao bar 50000 dolara. Šokirani ste, ali dete je u pitanju. Dok hodate izbezumljeni, očajni, grozničavo razmišljate o Gospodinu X. Kako bi ste sada voleli da ga sretnete. Bez obzira na sve, on bi vam možda mogao pomoći, koliko košta da košta. Radićete, otplaćivati... Čitav život ako treba, samo da spasite dete... I zaista srećete ga. »Slučajno« je naišao. Pričate mu svoj problem. On razume. Naravno, da će vam pomoći. Ljudi smo, tu smo da se pomažemo. Koliko vam novca treba? Samo 50000 dolara? Možda da uzmete 100000 , 200000 ili čak milion dolara? Može i 5 miliona, deset , milijarda. Može sve. Hoćete na račun u banci, keš na ruke? Samo kažite i potpišite ugovor.
Ali ko je Gospodin X? Odakle mu tolike pare? Naravno da je Gospodin X bankar, to ste shvatili. Ali odakle izvlači toliki novac, nije vam jasno.
E, da bi vam to bilo jasno, pogledajmo šta je zapravo novac.

NOVCA IMA U IZOBILJU

Novac je zamena za neku vrednost, ali sam po sebi nije vrednost. Kažemo da neko vredi onoliko koliko ima novca. Na žalost, to nije tačno, jer neko novac može imati, a da ne poseduje nikakve vredosti koje se tim novcem mere. Na primer, neko na tržištu proda svoju robu ili svoj rad i zameni je za novac, a neko može novac da dobije, kao poklon ili da ga ukrade. Za taj novac on nije razmenio nikakvu vrednost. Šta je vrednost? To je ono u čemu je sadržan neki rad i materijal i što se na tržištu razmenjuje za drugu robu. Sam novac je papir koji se ne može ni jesti ni obući. On se samo može zameniti za ono što vam je potrebno – hrana, automobil, gradjevinski materijal...

Kako je u razmeni velikih količina robe fizički nemoguće nositi sa sobom svu robu, trgovci su odavno došli na ideju da vrednost robe iskazuju nečim lakšim za nošenje. U početku je to bilo zlato, ali je i ono postalo u trgovini većim vrednostima preteško i opasno za nošenje. Tako su trgovci počeli zlato da deponuju kod zlatara, a ovaj im je na taj deponovani iznos izdavao papirnatu priznanicu. Vremenom su ljudi sve više baratali priznanicama, pa je zlato sve duže stajalo kod zlatara u sefu. Za to čuvanje zlatar je naplaćivao neki mali iznos. Uočivši da se u trgovini čak 90 % transakcija obavlja papirima i da zlato trgovaca stoji deponovano mesecima pa i godinama, zlatari su došli na ideju da počnu da ga na odredjeno vreme iznajmljuju (uz malu kamatu naravno) ili prodaju onima kojima je bilo potrebno.
Bio je te početak bankarstva, koje je funkcionisalo na principu zlatarevog rizika. Naime zlatar je pretpostavio da se neće dogoditi da svi oni koji su deponovali kod njega zlato, istog dana dodju da svoje zlato podignu.
Naravno, količina zlata ili papirnatih priznanica kojima se merila vrednost robe bila je rezultat opšetg prihvatanja takvog načina razmene robe. Za to je garanciju davao vladar u državi ili gospodar poseda, odnosno centralna banka. Ukupna vrednost dobara u čitavoj državi merila se odredjenom količinom zlata. Kada je za zlato izdavana papirnata priznanica, vladar je garantovao pečatom da se sa takvom priznanicom može kupiti odredjena količina robe.
Ali, jednog dana je neki mudri bankar rešio da izda lažnu priznanicu. Zparavo je na istu količinu deponovanog zlata, počeo da izdaje više priznanica, računajući naravno da pravi vlasnik zlata neče još doći. Za izdate priznanice bez stvarnog pokrića, zlatar je naplaćivao svoju sitnu proviziju.
Tog trenutka je zlatar kreirao zamenu za vrednost koje nije bilo, odnosno stvorio ju je - IZ NIČEGA. Ovo je, naravno, bila prevara, ali na toj prevari i danas legitimno posluju i sve banke sveta. Šta se dogadja kada odete u banku po kredit od 100 000 evra? Banka vam jednostvno na račun upiše 100 000 evra. I to je sve. Taj novac ni od koga nije uzet da bi bio dat vama, iza tog novca ne stoji ničiji rad, ničija roba, ničije zlato, več je taj novac jednostavno izmišljen- KREIRAN. Taj novac je, medjutim, postao vaš dug. I taj dug je stvaran. Da bi ste taj dug vratili, vi ćete morati nešto stvarno da stvorite i prodate.
Dakle banke, jednostavno novac izmisle, pozajme vam uz kamatu, a onda sa tim izmišljenim novcem kupuju stvarnu vrednost- zemlju, robu, naftu, kuće i, naravno, vaš rad. Vi zapravo svojim radom godinama otplaćujete svoj dug, a rad bankara sveo se na to da vas zadužuju i prodaju vam svoj papir. Deluje neverovatno, zar ne? Na žalost to je istina.
Ono što je još gore, niste postali bankarski dužnik samo kada ste vi sami uzeli kredit, već i kada je to učinila i država u vaše ime, kod istih bankara. Ali zašto je država to uradila? Zar nije mogla sama da poveća novčanu masu i kreditira neke javne radove, ako joj je potreban vaš rad? Svaka država zato ima centralnu banku, koja se baš time bavi – kreiranjem zamene vrednosti nacionalnog bogatstva. Zašto kamate, zašto strane privatne banke? Reći da u državi ne možete da pokrenete neku proizvodnju jer nemate novac je kao kada bi ste rekli da ne možete da pravite put, jer nemate kilometre (!)
Na žalost, država, ne samo naša, naterana je da uzima kredite. Ko je na to tera? Pa upravo bankari. Kako bi inače prodali stotine miliona i milijardi svojih izmišljenih vrednosti. Ali kako bankari to uspevaju?
E, da bi ste to shvatili, moramo vas vratiti malo u istoriju. Veoma je zanimljivo.


U sledećem nastavku:

KAKO JE NASTALA PRVA PRIVATNA CENTRALNA BANKA?

Monday, October 10, 2005

MALI VODIČ ZA LJUBITELJE KREDITA/ DRUGI DEO

Piše:
Ivona Živković

KAKO JE NASTALA PRVA PRIVATNA CENTRALNA BANKA

Da posao sa izmišljenim (spekulativnim) novcem donosi veliku dobit, bankari su shvatili još u srednjem veku. Kako bi bilo lepo kada bi mogli da stvaraju novac u velikim količinama i to da čine legalno za potrebe neke države. Radili bi onda bez rizika, kreirali ogromne sume novca, a štitila bi ih državna oružana sila.
Pored lepih želja, medjutim, surova realnost tadašnjih bankara je bila što su zbog svojih novčanih špekulacija mnogi došli na veoma loš glas. Kako su bankari u to vreme uglavnom bili Jevreji (bezemljaši izbegli iz raspadnutog Hazarskog carstva u područiju Kavkaza) čitav jevrejski narod bivao je sistematski proterivan iz skoro svih evropskih država zbog – lihvarenja.
Ipak, udruženi bankari vrebali su svoju priliku. Kako su već imali pozamašan imatak stvoren kupovinom stvarnih dobara, otvoren im je bio pristup u mnoge visoke vladarske krugove evropskih dinastija 17. veka. Tu su ličnim poznanstvima, vezama i sitnim finansijskim uslugama neki od njih dobili naklonost uticajnih pojedinaca na engleskom, francuskom, holandskom i nemačkom dvoru.
U stalnim dinastičkim obračunima oko prestola, pretendentima je uvek bio potreban novac za rat. Zato su udruženi holandski i engleski bankari odlučili da finansiraju dolazak na neki uticajan presto njima naklonjenog vladara. Finansirali su Vilijama od Oranža (Oranskog) da silom svrgne dinastiju Stjuarta, koja im dugo nije omogućavala da se razmahnu u svom »poslu«. Tako je na engleski presto stigao kralj Vilijam III.
A kako bi se odužio svojim finansijerima, jer bankari nikoga ne finansiraju bez interesa, novi kralj im je omogućio da sa izvesnim zlatnim depozitom otvore svoju privatnu banku, koja bi dobila status centralne banke Kraljevine.
Tako je 1694. nastala Engleska Banka (Bank of England), prva privatna banka u svetu koja je dobila legalno pravo da kreira novac. U osnivačkoj povelji Banke stoji i čuvena rečenica: "Ovoj banci pripada sva dobit od kamate na novac koji ona kreira iz NIČEGA (out of nothing)".
Imena najvećih deoničara Engleske Banke nikada nisu otkrivena. Zna se samo da su preuzeli obavezu da uplate 1,2 miliona funti u zlatu i tako kupe svoj udeo. Uplatili su samo tri četvrtine od miliona. Ipak, bez obzira na tu "malu manjkavost" banka je 1704. počela da prodaje svoje deonice i tako počela da uvećava početni kapital. Naravno, odmah je krenula i da daje novčane pozajmice. Ipak najveći i najbolji klijent Banke postala je sama država, jer je za sva plaćanja morala da uzima kredit od Banke. Sa kamatom, naravno. Posebno ako je htela da ratuje.
Tako umesto da vrednost novaca u opticaju u Engleskoj bude zasnovana na radu i proizvodnji i razvijanju sopstvene ekonomije u skladu sa ukupnim nacionalnim bogatstvom gradjana, Engleska je počela da uzima kredite kod privatne banke i zadužuje se ogromnim kamatama.
To je u Engleskoj Banci registrovano kao nacionalni dug. Ove kamate i dugove su zapravo otplaćivali gradjani putem poreza, a kada bi otplata državnog kredita kasnila sledile su i zatezne kamate, pa je država morala da povećava takse i još više globi narod. Naravno, tu su bila i “velikodušna” bankarska odlaganja za vraćanje duga (reprogram) kao i novi krediti kojima bi se otplatili delovi starih dugova koji nisu reprogramirani. Jer šta je još jedna novčana pozajmica za banku koja novac izmišlja?
Ali, narod o tome nije ništa znao. Gradjani su čak verovali da je Engleska banka njihova nacionalna banka, a ne privatna banka družine medjunarodnih lihvara.
I naziv "Engleska Banka" imao je za cilj da gradjane drži u takvom uverenju.
Liči li vam to pomalo na stvaranje naše “Nacionalne štedionice?” Čudno ime za privatnu banku, zar ne?


SVI SU U DUGOVIMA

Da li možete pretpostaviti koliko su bankari novcem kreiranim iz NIČEGA kupili stvarnih dobara i koliki je rad desetina miliona gradjana Engleske njima donelo dobiti i bogatstva? Danas oko 40 % bruto nacionalnog dohotka Velike Britanije ide na otplatu dugova.
Velika Britanija je tek nedavno otplatila dug koji je država napravila ratujući sa Napoleonom pre dvesta godina.
Nakon Drugog svetskog rata, Engleska Banka je nacionalizovana, ali to moć Bankara nije umanjilo jer su već stekli ogromna bogatsva, a kapital investirali dalje u sve privredne i finansijske tokove Britanije i drugih država širom sveta. I naravno otvorili mrežu privatnih banaka kojima i dalje zadužuju gradjane. Svetska banka je jedna od njihovih finansijskih tvorevina. Baš kao i MMF.
Tako samo u Velikoj Britaniji dug gradjana bankarima danas iznosi 1,1 trilion funti. To je broj sa 18 nula. Ovaj dug se svakih četiri minuta u 2004. godini povećavao za 1 milion funti.
Da li ova količina novca ima veze sa uvećanjem nekih stvarnih vrednosti? Naravno da nema. To je izmišljen, odnosno, spekulativan novac. On se umnožava neverovatnom brzinom. Kao kada bi ste na kalkulatoru na svaki pritisak nekog broja dodavali sedam. Svi brojevi koje bi ste ubacivali astronomski bi se svaki put uvećavali. Tako se kod bankarskog novca, koji uvek prati i kamata, on bez kontrole uvećava. I to je najveća legalna prevara u istoriji čovečnstva. To je beskonačna igra brojki, zaduživanja i stvaranja i prodavanja vrednosti koje NEMA. I, naravno, prisvajanje pravih vrednosti, bez ikakvog rada. U ovoj igri je danas čitav svet. Pre samo 50 godina smatra se da je u svetu bilo oko 5 % spekulativnog novca. Danas procene kažu da ga ima od 60 do čak 90 posto.
U Srbiji je nacionalni dug stranim poveriocima blizu 13 milijardi dolara. Za sada.
SAD, “namoćnija” i "najbogatija" zemlja, danas ima ukupan dug, 22 triliona dolara (američki trilion ima 12 nula).
Japan je druga u svetu najbogatija ekonomija i ima nacionalni dug oko 3 triliona dolara.
U astronomskim dugovima grcaju i sve ostale države u svetu.


NEPOSTOJEĆE VREDNOSTI KUPUJU PRAVE

Za države najveći problem nastaje kada bankari sa takvim novcem počinju da prisvajaju prave nacionalne vrednosti u nekoj zemlji: naftu, rude, zemlju, investiraju, u saobraćaj, telekomunikacije, poljioprivredu i ostale strateške delatnosti… Kada ovakav novac, bankarski, udje u finansijske tokove neke države, on jednostavno isisava nacionalno bogatsvo te države i preliva ga u ruke bankara. Država tada gubi moć upravljanja nad sopstvenom ekonomijom jer više ne može da procenjuje stvarnu vrednost bogatsva kojim raspolaže.
Zato je najčešće citirana rečenica ona koju je izgovorio osnivač namoćnije bankarske dinastije danas, Majer Emšel Rotšild : “Dajte mi kontrolu nad novcem u nekoj državi i nije me briga ko pravi zakone”.
Američki kongresmen Luis. T. MekFejden, koji je više od deset godina bio predsednik Komiteta za bankarstvo i monetu, za bankare je rekao da su “mračna piratska skupina koja bi čoveku prerzala vrat da bi mu uzela dolar iz džepa… Američki narod je njihov plen”.
Nekadašnji gradonačelnik Njujurka Džon. F. Hajlen bankare je još 1911. nazivao “nevidljivom vladom koja kao ogroman oktopod svojim razgranatim pipcima gmiže po gradovima, državama i čitavom narodu...”.
Sada vam je jasno zašto su i kod nas, u Srbiji, nakon “demokratskih promena” (koje je finansirao finansijski spekulant Soroš) nikle strane banke, a ne fabrike sa novim radnim mestima, kako je gradjanima obećavala “reformska“ vlast. To je REFORMA koju naše društvo treba da sprovede – da svoja nacionalna dobra, resurse i rad gradjana - isporuči bankarima. U tome naravno glavne poluge vuče Medjunarodni Monetarni Fond. A glavna izvršna poluga je Vlada Srbije, na žalost.
Sve dok gradjani budu uzimali kredite i za njih kao hipoteku zalagali prave vrednosti, plodna zemljišta, kuće, fabrike, nacionalno bogatstvo će se smanjivati. Jer ako kredit ne otplatite, vaša hipoteka ostaje banci. A kuća i njiva su, za razliku od novca koji je samo mera neke vrednosti (u ovom slučaju nepostojeće), prava vrednost. Da li znate da je danas već pola Vojvodine pod hipotekom? A poverioci su uglavnom austrijske banke.
Ali nema ovaj problem samo Srbija, Britanija, Poljska, Madjarska, Francuska, Japan… Najveći problem ima, verovali ili ne, najmoćnija sila sveta – SAD.


U sledećem nastavku:

KAKO NASTAJE DOLAR?

Sunday, October 09, 2005

MALI VODIČ ZA LJUBITELJE KREDITA / TREĆI DEO

KAKO NASTAJE DOLAR?

Da li znate koja je najmoćnija institucija u SAD? Ne, nije američki predsednik. Nije ni Vrhovni sud, ni CIA, ni FBI. Kongres i senat, još manje.
Najmoćnija instutucija u SAD je jedna privatna banka sa imenom Federalne rezerve - FED. To je banka koja štampa dolar. Niste znali da je američka centralna banka privatna? Naravno, to danas ne zna ni največi broj Amerikanaca.
Ali kako je došlo do toga da američku novčanu valuti kreira privatna banka? Baš onako kako je to uradjeno pre 300 godina u Engleskoj. Udruženi bankari dugo su tražili način da svoj unosan “posao” sa kreiranjem novca ni iz čega ustoliče i u ovoj ogromnoj zemlji.
Tako su 1791. osnovali Bank of US. Amerika je tada bila kolonija podeljena od strane nekoliko evropskih zemalja, a bankari su već imali razradjen sistem finansijskog potčinjavanja skoro svih Engleskih kolonija osnivanjem privatnih centralnih banaka. Veštačkim izazivanjem kriza putem inflacije, stvarali su pobune, obarali vlade i finansirali svoje političke pulene koji su im omogućavali eksploataciju te države. Ono što može novac, ne može ni najveća vojska.
Američki predsednik Endru Džekson je, medjutim, odbio da im obnovi osnivačku povelju, nakon čega je 1836 . naprasno umro "neprirodnom smrću".
Finansiranjem predizborne kampanje Vudro Vilsona, bankari su konačno imali “svog” predsednika SAD. Vilson je 1913. godine proturio kroz Kongres zakon po kome privatna banka Federalne rezerve može da kreira dolar iz NIČEGA. Ričard Nikson je 1971. omogućio FED-u da za štampane dolarske novčanice ne mora da ima ni zlatno pokriće.
Od tada sve do danas, američka vlada mora da pozajmljuje sa kamatom dolare od ove moćne grupe finansijskih mahera i stvara nacionalni dug.
Iako je FED stvorena kao vladina agencija, država SAD nije deoničar ove banke, mada vlada ima formalno pravo nadzora nad njenim poslovanjem. Ovo pravo, medjutim, vlada ne može da ostvari, jer joj deoničari to ne dozvoljavaju. Deoničari su 300 privatnih korporacija. Najveći broj deonica poseduje 12 banaka koji su u vlasništvu nekoliko porodica.
Jednostavno, FED štampa američke dolare i upravlja novčanom masom u opticaju, naplaćujući svoje usluge kamatama na kredite koje daje komercijalnim bankama. Jedini troškovi koje ona ima su vezani za štampanje dolarskih banknota. Tako štampanje novčanice od 100 dolara košta FED 50 –70 centi. Ali kamate kojima FED pravda te usluge daleko su veće. Takodje, kada SAD imaju budžetski deficit, FED štampanjem dolara “kupuje” taj dug kasnije zaradjujući na kamatama.
Inače štampanje dolara i kontrola njegove vrednosti po Ustavu SAD pripadaju isključivo Kongresu. Ali, setite se reči Majera Emšela Rotšilda:“Dajte mi kontrolu nad novcem u nekoj državi i nije me briga ko pravi zakone”.
Pokriće koje ova banka ima je izvesna količina zlata, ali niko ne zna koliko je to tačno. Zlato je raporedjeno u više trezora. Na primer, u San Francku se čuva 1,6 milijardi dolara u zlatu. Ali danas novca u opticaju ima otprilike 730 milijardi dolara, što se stalno menja. Ukupne zlatne rezerve na svetu procenjene su na oko 200 000 tona.
Naravno da u svetu nema toliko zlata koliko je naštampano dolara, ali to nije ni važno jer zlato je takodje mera za neku vrednost. Ne možete ga ni jesti ni obući, niti se voziti u njemu. Ali šta je onda pokriće kojim FED odredjuje količinu novca koju kreira i čak velikodušno prodaje čitavom svetu? Čime SAD garantuju vraćanje dugova, kad ne proizvode ni približno vrednosti sa kojima raspolažu?
Najveće pokriće FED –u su pre svega gradjani SAD, koji su zakonom naterani da plaćaju porez. To je upravo ono što je u stanju da stvara prave vrednosti, a to je – LJUDSKI RAD.
Ovo što ćete sad pročitati, deluje zaista targično za zemlju za koju čitav svet veruje da je “najdemokratskija” i “najmoćnija” na svetu. Postoje podaci, što većina gradjana SAD ne zna, da banke štampaju na bankarskom papiru poseban serijski broj u obliku jedinstvene trgovinske oznake (UCC), u vidu sertifikata, koji se čuvaju u svim državnim bazama podataka o gradjanima. Ovaj broj se stavlja na izdate sertifikate o rodjenju i venčanju gradjana SAD. Ovaj serijski broj je u obliku jedinstvene trgovinske oznake, sa svim pripadajućim podacima: gde se roba skladišti, kolika je količina, kakav kvalitet (starost, pol, imovinsko stanje “robe”). Ovo je počelo da se radi nakon velikog bankrota 1933.
Da li to FED kao podlogu za novac koji izdaje i prodaje širom sveta ima kao pokriće – gradjane Amerike? Genijalno, zar ne? Koliko Amerikanaca je ovako založeno, možete samo da nagadjate.
Kako je ljudski radni potencijal, idealan zalog za novac, jer ima praktično neograničenu vrednost tj. moć da stvara vrednost, bankari su kreirali i novu strategiju širenja svog bgatstva kojom bi ovaj potencijal maksimalno uvećali. Maksimalno znači proširiti se na čitav poznati svet. To je upravo suština globalizacije, zapravo razlog stvaranja Novog Svetskog Poretka. Prosto rečeno-još više robova u sistemu krupnog kapitala i moćnih multinacionalnih finansijskih korporacija.
Da gradjani u globalnom gulagu marljivo rade, ovi finansijski genijalci, zapravo paraziti na tudjem radu, obavezali su ih (čitaj upregli) dugovima.
Pored nacionalnog duga koji gradjani SAD otplaćuju kroz porez, oni se zadužuju i kao potrošači. Da bude sve privlačno i omamljujuće, smišljena je ideologija kojom se stvara i održava potrošačko društvo. Tako gradjani opijeni propagandom “zapadnog načina života”, zapravo su naterani da kupuju i troše novac i za to uzimaju nove kredite. I sami sebi sve više stežu bankarsku omču oko vrata.
Nacionalni dug SAD je danas oko 7,9 triliona dolara (američki trilion ima 12 nula). Vizuelno, 1 trilion u novčanicama od 1000 dolara čini hrpu visoku 100 kilometara. Kongres je nedavno podigao plafon zaduživanja nacije na 8,2 triliona. To je samo onaj dug koji je napravila država u ime gradjana. Kada se ovome dodaju i dugovi od poslovnih i potrošačkih kredita to je oko 40 triliona.
Ovaj potrošački mentalitet i kod nas se upravo izgradjuje. Zato su nakon 5 . oktobra 2000. i ušle ogromne količine novca (spekulativnog) u vidu takozvanih donacija i kratkoročnih potrošačkih kredita (laki keš), kako bi se gradjanska elita na vlasti “opila” potrošačkim životom. Primetili ste da se u Srbiji ništa ne proizvodi, većina ljudi ne radi, a troši se. Odakle?
Eto, sada znate i odakle i zašto. Ali, ako znate da je glavni potencijal - ljudski rad, neiskorišćen, jasno vam je da nikakvog razvoja kod nas neće ni biti. Doći će samo dan kada će onaj ko drži finansijsku slavinu jednostavno da je zatvori. Srbija danas ima ukupan nacionalni dug oko 12 milijardi dolara. Izračunajte sami koliko ste i vi dužni samo po osnovu onoga što vas je država zadužila.
Svaki gradjanin SAD uključijući i svako dete juna 2005. dugovalo je namanje 136.479 dolara.
Kako se stvorio taj dug koji i dalje vrtoglavo raste?
Tako što privatna centralna banka FED kreira npr. milijardu dolara koje sa kamatom od 4% daje vladi SAD, i stvara nacionalni dug. Ovaj novac vlada distribuira komercijalnim bankama sa kamatom od 5%, koje ga prodaju gradjanima i preduzećima sa kamatom 7 % ili više itd. Dakle, svako je u lancu napravio dug sa kamatom od istog novca (jednom milijardom) kreiranim iz NIČEGA. To je taj nespravan kalkulator koji stalno dodaje 7.
Da je ovakav sistem propast za Ameriku odavno su uočili i predsednici, Džeferson, Džekson, Linkoln, ali i Kenedi.
Američki predsednik Tomas Džeferson (1801 - 1808) još tada je izjavio: “Verujem da su bankarske institucije opasnije za našu slobodu od neprijateljskih vojski. Već su postale novčana aristokratija koja izaziva vladu.
Abraham Linkoln je pokušao da im ovu privilegiju oduzme, ali je ubijen 1865.
Posledni američki predsednik koji se spremao da bankarima stane na put bio je Džon F. Kenedi spremivši nov zakon o FED-u. Nakon njegovog ubistva, 1963. prvo što je njegov naslednik Lindon Džonson uradio bilo je povlačenje tog predloga zakona.


U sledećem nastavku:

MOŽE LI SE BEZ DOLARA?

Saturday, October 08, 2005

MALI VODIČ ZA LJUBITELJE KREDITA/ ČETVRTI DEO

MOŽE LI SE BEZ DOLARA?

Može, ako bi to dozvolili oni koji ga stvaraju i njime kupuju i osvajaju, bukvalno, čitav svet. A jedan od bankara je i Gospodin X sa početka feljtona. Sećate se kako je sa pištoljem i gomilom para došao da pravi trgovinu sa vama? A Gospodin X je veoma inteligentan i proračunat planer.
Naravno, da se u poslovnom svetu ne ide na pregovore sa oružjem. Ali pretnja i prinuda, u širom smislu, sastavni su deo svake trgovinske razmene i svakog ugovora. Ono što je inteligentni bankar, Gospodin X, shvatio to je da se i pretnaja i prinuda mogu unapred i lažno inscenirati i dovesti vas u okolnosti da vam je pomoć i poslovna saradnja bankara, neophodna. Da li ste otkrili ko je vlasnik svih prodavnica nameštaja koje su preko noći podigle cene baš kada ste vi hteli da pazarite? Ko je demolirao vaš automobil (vaše osnovno sredstvo za rad)? Odakle se stvorila tajanstvena bolest vašeg deteta (možda neki novi mutirani virus - ptičiji grip npr.)?
Najzad, ko je iz svega što vam se dogodilo izvukao dobit? Naravno, Gospodin X, vaš kreditor.
Da niste samo običan gradjanin, već da ste na čelu jedne male države čiju ekonomiju treba da organizujete tako da 22 miliona stanovnika živi u ekonomskom i civilizacijskom blagostanju, šta bi ste uradili kada bi se pojavio Gospodin X nudeći vam milijarde dolara kredita? Ništa lakše. Odbili bi ste ga jer vi vodite državu koja se nalazi u umerenom klimatskom pojasu, ima idealan geografski položaj u srcu Evrope, ima rudna bogatstva, čak i nešto nafte, plodnu zemlju, more, šume, puno reka i jezera, vredne ljude itd. Povrh svega ima i jaku baznu i preradjivačku industiju, ima svoje banke i svoju valutu, a sama pravi i dovoljno hrane i odeće i obuće... Pravi i automobile, autobuse, kamione, avione i brodove, i tenkove, i motore i traktore i kombajne i cement... A imate i obezbedjeno tržište u zemlje Trećeg sveta, a svakim danom je sve konkurentnija i na svetkom tržištu. I najvažnije ima jaku vojsku, a proizvodi i prodaje u svetu i sopstveno oružje.
Jednostavno, vašoj državi više nisu potrebni krediti jer ne želite da pravite džambo džet, svemirske rakete, da idete u osvajačke ratove. A imate već i višak novca, možete i vi da kreditirate druge...
Ali iznenada u vašoj maloj zemlji počinju etnički ekscesi, ekstremni politički zahtevi nekih grupa koje se naprasno organizuju u političke pokrete, mali teroristički napadi... Zemlja vam zbog nestabilnosti pada pod ekonomske sankcije, a čitav kapitalistički Zapadni svet u svojim globalnim medijima o vama počinje da govori kao o diktatoru koji krši ljudska prava i prava manjina, te sputava i proganja političke protivnike... Vaša zemlja brzo ulazi u gradjanski rat, raspada se, a ako ste i dalje »tvrdi« u stavu da vam pomoć Gospodina X i njegove bankarske ekipe ne treba, doživećete i bombardovanje gde će vam kompletna preostala infrastruktura u zemlji biti uništena. Ako već niste nasilno zbačeni sa vlasti, spontanom voljom ulične mase željne »demokratije i slobode«, ostaje vam samo jedno - da svoju zemlju izgradjujete iz počeka. A za to vam je potrebna pomoć kreditora i to ne mala, već ona merena milijardama dolara. I, eto, posla za Gospodina X.
Iste godine 1971, kada je dolar prestao da bude vezan za zlato, OPEK je usvojio dolar kao svoju obračunsku valutu. Zašto su Arapi to uradili, zaključite sada sami. Otada se svetska trgovina naftom odvija u USD, čineći dolar dominantnom svetskom valutnom rezervom. Ovo je omogućilo ogromnu potražnju dolara, pa i njegovo enormno i nekontrolisno emitovanje i štampanje.
Na taj način sve zemlje u svetu postale su vezane za valutu koju jedna zemlja, odnono jedna privatna banka, može proizvoditi po sopstvenoj volji, a koju svi koji žele naftu moraju imati u ogromnim količinama da bi vršili plaćanja energenata ili otplate kredita medjunarodnim finansijskim institucijama.
Ukoliko bi dolar prestao da bude naftni novac, prestao bi da bude tražen i pretvorio bi se u gomilu bezvrednog papira izazivajući potpuni ekonomski kolaps Amerike, ali i čitavog sveta.
Ali, uvek ima neposlušnih.
Irak je prvi počeo da prodaje naftu za sigurnije
evre, a kasnije su to prihvatile Iran i Sirija, članice OPEK-a. Onda je isto počela da radi i Venecuela, koja proizvodi 7% svetske nafte, a njen sadašnji predsednik Čavez, američke vlastodršce otvoreno naziva korporativnim mafijašima i pljačkašima. Venecuela čak 80% svoje proizvodnje prodaje SAD, a to je 2,7 miliona barela dnevno. Čavez je, medjutim, u pregovorima sa Kinom, da ovu naftu jednostavno preusmeri tamo. Da mu NEKO ne bi omeo transport robe i preusmerio tankere Čavez je od Rusije kupio 50 najnovijih Migova 29, presretača, koji mogu da sleću i uzleću sa obične zemljane neravne staze. Migovi nose i nove ubojite ruske projektile «Onyx » koji potapaju svaki brod.
Ono što svetski mediji u vlasti globalnih korporacija nisu baš objavili na sva zvona, je ugovor o gasovodu izmedju Kine i Kazahstana vredan 3,5 milijardi dolara. Vrlo brzo (2004.) sklopljen je i mega ugovor izmedju Pekinga i Teherana vredan 100 milijardi dolara o prodaju 10 miliona tona prirodnog gasa u narednih 25 godina. Smatra se ugovorom veka, jer će se najverovatnije proširiti i na još 50 do 100 milijardi dolara kada mu se priključi i ugovor sličnog tipa o nafti.
Ne samo da je Iran sa ovim poslom došao pod zaštitu Kine, koja uz saglasnost Rusije želi da bude regionalna sila i ne želi američke vojne baze u Aziji, posebno ne u Kaspijskom regionu, već Iran želi da ima i sopstvenu naftnu berzu na kojoj će on kontrolisti tržište i cenu. Bez Amerike i dolara.
Prema prognozama Alena Grinspena, čelnika FED-a, ako se ovaj trend ne zaustavi, SAD bi mogle izgubiti 13 000 milijardi dolara samo u prvoj fazi prebacivanja trgovine sa dolara na evro.
Naravno da su za Ameriku države kao Irak, Kazahstan, Avganistan, Venecuela, Kuba, Belorusija i svako drugi ko radi dolaru o glavi «Osovina zla», podstrekači terorizma, diktatori sopstvenom narodu kome guše ljudska prava i demokratiju, i naravno, uporište su Al Kaide i potencijalni konstruktori oružja za masovno uništavanje. Zbog ovog poslednjeg SAD imaju legitimno pravo da preventivno deluju u suzbijanju ove globalne opasnosti. Da Al Kaida zaista postoji i teroriše čitav svet već smo se više puta uverili, a bićemo još uveravani, bez brige.
Ovako preusmeravanje arapske i latinoameričke nafte prema Kini, otvara put Rusiji da bude glavni snabdevač nafte za SAD. Ali, da li za dolare ili evre? Zna se – za evre.
Ali Amerika ima još jedan problem.
Medju velikim brojem njenuh stranih poverilaca visoko mesto zauzela je Kina. Tu je i Rusija. A kako da Amerika sve te dugove namiri, kada je zanemarila sopstvenu konkurentnu proizvodnju i potpuno se predala štampanju dolare i obveznica kojima je godinama samo kupovala robu i rad drugih? A Kina je ekonomski sve jača.
To je, na žalost, muka koja čeka američke gradjane.
Još jedna pikanterija, koju većina Amerikanaca ne zna.
Na teritoriji SAD nalazi se preko 40 velikih logora, napravljenih navodno za potrebe eventualne evakuacije stanovništva u slučaju velikih katastrofa, rata, uragana i sl. O njima brine Federalna agencija za krizne situacije (FEMA). Ali ko zida takve logore unapred? Ko predvidja da će Ameriku zadesiti neka «prirodna» katastrofa ili rat? Da li to Gospodin X, sklon veštom planiranju nešto samo naslućuje ili... ?
Da li se može desiti da američki gradjani budu naterani u radne logore i da decenijama i vekovima odradjuju dugove za svoj raskošan potrošački život koji su vodili decenijama? Nisu li, već pomenutim sertifikatima o rodjenju, založeni kao pokriće za nastali dug? No, to je problem običnih američkih gradjana, koji još ništa ne shvataju.
Ali, pogledajmo kako bi problem rešio Gospodin X, bankar.
Jedan zadatak je usporiti zahuktalu ekonomiju Kine i čitave Azije, koja preti da proguta dolar. Za početak - neka to društvo ima problem sa nekim nepoznatim virusom, npr. ptičijim gripom. Živina je osnovini prehrambeni artikal u čitavoj Aziji, pa kad se sve ptice zaraze, eto muke kojom će se oni «zabavljati» jedno vreme i grdne pare potrošiti.
Za to vreme, nije li logično da bankar proba da valutu koja propada promeni za neku u koju postoji poverenje? Na primer da zameni sve dolare u evre. Za to bi mu naravno bila potrebna kontrola nad centralnom bankom EU.

U sledećem broju :

KOME TREBA EVROPSKA UNIJA?