Tuesday, March 29, 2005

DA LI SE LEK PROTIV RAKA PRIKRIVA? / PRVI DEO

PRVI DEO

DA LI SE LEK PROTIV RAKA PRIKRIVA? (1)


Piše:
Ivona Živković

Postaviti ovakvo pitanje za nekog hrišćanina i istinskog humanistu, deluje kao neslana šala. Zašto bi neko želeo da ljudi širom sveta umiru, a može da im pomogne? Ili možda stvari gledati pektičnije. Zar otkrivanje leka protiv raka ne bi njegovom izumitelju donelo svetsku slavu i nevidjeno bogatstvo?
Pitanja su na mestu. Ali postoji surova računica, veoma jednostavna, bar kada je u pitanju vrednost života u današnjem svetskom poretku koji kontrolišu nehrišćani. To znači da glavnu ulogu ima dobit, a ne milosrdje. Dobit zavisi od obrta kapitala, pa je i računica lako uočljiva.
Priča koja sledi je priča o vitaminu B17, koji je još pre pedeset godina sintetizovan pod imenom Laetril odnosno Amigdalin. Učinio je to biohemičar Ernst. T. Krebs.
Njegova borba da se ovaj prirodni lek protiv raka zvanično prihvati, trajala je u periodu od pedesetih do sedamdesetih godina prošlog veka. Bila je to borba entuzijasta - lekara, biohemičara i nekih novinara da plasiraju teoriju po kojoj je »opaka bolest« – rak zapravo samo jedna avitaminoza, odnosno hronični poremećaj metabolizma izazvan nedostatkom jednog vitalnog sastojka u ishrani.
Na žalost, globalizacija, kao proces u kome multinacionalne kompanije sve više preuzimaju i kontrolu i nad lekovima i nad svetskim medijima, zapečatila je protok svih informacija koje mogu naneti štetu interesima svetskih farmaceutskih profitera. Pojava teorije doktora Krebsa i njegovog alternativnog leka pod imenom Laetril, od strane američke Administracije za ishranu i lekove (FDA) nazvana je »šarlatanstvom« i »prevarom«. Gradjanima je predočeno da je lek otrovan i opasan. Tako je priča o vitaminu B17, Laetrilu, Amigdalinu (svi nazivi označavaju isto)- zapečaćena.
Ali, pojavom Interneta, koji se teže može kontrolisati, ponovo je otvorena priča o Ernstu T. Krebsu, Džonu Berdu, Ralfu Mosu i drugima, kojima je etika bila ispred interesa.
O svemu ovome pisao je u svojim knjigama »Politika u lečenju raka« i »Svet bez raka«, Edvard Grifin. Evo te priče.
Kako se formira rak?
Danas je uglavnom poznato da rak nastaje kada neke ćelije u organizmu, koje su do tada radile sasvim normalno, počinju iznenada nezaustavljivo da se umnožavaju. Kao uzorčnik navodi se virus, razni kancerogeni elementi ili neka spoljna trauma.
Zna se, takodje, da je rak bolest civilizovanog čoveka, i aktivira se brojnim stresovima i otrovnim materijama, a bez kojih je savremeni život postao nemoguć. Kozmetika, veštački konzervansi, zagadjena voda, duvanski dim, industrijska čadj...
Evidentno je i da postoje mnogi slučajevi kada dolazi do povlačenja malignog oboljenja. Skoro sva iskustva onih koji su primenili u lečenju neku alternativnu terapiju, i koja se pokazala uspešnom, otkrivaju promenu ishrane.
Po shvatanju doktora Krebsa rak je kompleksan hroničani poremećaj metabolizma u čitavom organizmu. To je bolest koja obuhvata čitav organizam, iako se prvo pojavljuje samo na nekom delu tela, odnosno nekom organu. Zbog ovakve manifestacije bolesti često je pristupano hirurškom uklanjanju vidljivo obolelog tkiva, zračenjem okolnih ćelija na mestu rasta kancerogenih ćelija, hemoterapiji.... Time je zapravo tretirana posledica bolesti, dok je uzrok opstajao.
Zašto se ćelije nekontrolisano umnožavaju?
U ljudskom telu postoje hiljade ćelija koje su na neki način ostale “zarobljene” u stadijumu embriona.
Nazovimo ih ovde jednostavno “univerzalnim ćelijama”. One služe za popravku eventualno oštećenih delova tela. Na primer kada dodje do loma neke kosti, ove ćelije se transformišu u koštane ćelije i popunjavaju pukotine u kostima. Ako dodje do oštećenja nekog mekog tkiva, ove ćelije se pretvaraju u ćelije adekvatne tom tkivu. U slučaju gubitka krvi, “univerzalne ćelije” se transformišu u ćelije krvi. Kada dodje do fizičke traume ili hemijskog debalansa u organizmu ove ćelije se formiraju i aktiviraju povećanje nivoa estrogena i ostalih steroidnih hormona kako bi se stimulisao njihov dalji rad na poslovima zamene uništenih ćelija. Kada se oštećeno tkivo ili kost potpuno regeneriše ili se organizam vrati u normalni hemijski balans, proces umnožavanja ovih “univerzalnih ćelija” se zaustavlja.
Ako je, medjutim, hemijski balans u organizmu i dalje poremećen, ove ćelije nastavljaju i dalje da se razmnožavaju. Dobroćudni tumori i polipi su znak da je proces jedne takve obnove zaustavljen, ali sa malim zakašnjenjem.
Kada se kaže da je rak posledica stresnog načina života, dolazi zapravo do energetskog i hemijskog debalansa i to je “okidač” koji aktivira “univerzalne ćelije”.
Od ovih ćelija se pod dejstvom odredjenih hemijskih promena, stvaraju i kancerogene ćelije. One, medjutim, nisu strano telo u organizmu i ne mogu se nazvati u tom slučaju bolešću. Naprotiv, upravo je njihova uloga da razore neutrališu sve strane materije u organizmu. Sa biohemijskog gledišta, medjutim, kada one počinju da se razvijaju u kancer, one postaju strano telo.
Postojanje ovih “univerzalnih ćelija” otkrio je još 1902. godine profesor iz Edinburga Džon Berd. On je uočio ogromnu sličnost izmedju pre-embrioničkih ćelija i ćelija raka. On je ove ćelije nazvao trofoblastima. Te ćelije, upravo svojom sposobnošću da se veoma brzo umnožavaju, odmah nakon oplodnje formiraju placentu i pupčanu vrpcu, omogućavajući embrionu da se dalje hrani i razvija čvrsto prikačen za zid materice. Kada se, nakon osam nedelja kod embirona razvije pankreas i on počne da luči svoje enzime, ove ćelije iznenada prestanu da se umnožavaju. Tako je Berd otkrio da dalje umnožavanje ovih ćelije sprečava upravo jedan enzim koji nastaje u pankreasu.
Ako je imuni sistem organizma oslabljen zbog loše ishrane, ili je starenjem smanjeno lučenje enzima iz pankreasa, stresom ili traumom aktivirane ove ćelije počinju da se umnožavaju, ali ne mogu da se zaustave.
Zato je prvi zadatak u terapiji kancera snabdevanje organizma svim potrebnim hranjivim sastojcima kako bi se svi hemijski procesi stabilizovali čime bi se zaustavilo umnožavanje kancerogenih ćelija. Drugi zadatak je njihovo uništavanje.
Da li je rak samo jedna avitaminoza?
Ernst T. Krebs, koji je prethodno izdvojio i vitamin B15, analizirajući razne avitaminoze u ljudskom organizmu uočio je neke sličnosti. Tako nedostatkom vitamina C nastaje poremećaj poznat kao »skorbut«, nedostatak PP vitamina nastaje » pelagra«, avitaminoza B1 - berberi itd. Sve ove bolesti nastaju iznenada, bez ikakvih prethodnih znakova. Čovek je danas zdrav, a već sutradan može biti smrtno bolestan. Organizam jednostavno nema nikakvu reakciju, nikakvo upozorenje, kao kod dejstva nekog virusa ili bakterija. Za oporavak od “skorbuta”, na primer, potrebno je nekoliko dana, ili samo nekoliko sati davati veće doze vitamina C i veoma teški simptomi bolesti isčezavaju. Javljaju se ponovo samo ukoliko opet dodje do vitaminskog deficita.
Analizirajući pojavu raka, Krebs se zapitao da li je dovoljno da se čovek samo izloži kancerogenom aktivatoru, na primer duvanskom dimu, nekoj hemijskoj supstanci ili da doživi neki jači psihološki stres? Ili kako to da neki ljudi u istim situacijama reaguju kancerogeno, a neki ne? Po doktoru Krebsu rak nastaje isključivo kada u organizmu već postoji hroničan poremećaj metabolozma, odnosno kada jedan od vitalnih sastojaka duže vreme nedostaje.
Kancerogene materije su samo »okidači« koji pokreću »univerzalne čelije« . Vitalni sastojak koji remeti metabolizam i izaziva pojavu raka Krebs je izdvojio kao vitamin B17.
Kako je došlo do toga da milionima ljudi nedostaje jedan vitalni hemijski element?
Dr Krebs je nakon dugogodišnjih istraživanja utvrdio da su ljudi vekovima jeli hleb od zrnevlja prosa i lana koje je bogato upravo vitaminom B17. Generecijama su žene mrvile koštice od kasjsije, šljive, trešnje, jabuka i drugih vrsta voća iz familije Rosaceae (ruže). Mešale su ih zajedno sa mesnatim delom voćke spravljajući džem. Prosto, ništa se nije bacalo.
U Bibliji se čak može naći i zanimljiv citat gde Bog, nakon što je stvorio čoveka i ženu, kaže: “… dajem vam biljke sa semenom, rasutim po čitavoj planeti, i svako drvo koje ima plod sa semenom biće vaša hrana”.
Istraživanja su pokazala da himalajsko pleme Hanza uopšte ne pati od raka i kardiovaskularnih oboljenja. Ishrana im je bazirana upravo na uzimanju hrane sa koščicama kajsije i zrnevlju prosa. Ali, kada se pripadnici ovog plemena izlože zapadnjačkoj ishrani, nakon što napuste svoje izvorne prehrambene običaje, počinju da pate od svih ovih bolesti.
Pošto pripadnici ovog plemena inače jedu veoma malo mesa, pobornici vegetarijanske ishrane su odmah zaključili da je to razlog. Ali nije tako.
Krebs je zapravo našao da postoje još dve grupe ljudi koje uopšte ne oboljevaju od raka. Jedni su upravo mesojedi, drugi biljojedi.
Tako u jelovniku Eskima i Indijanaca, koji takodje ne pate od ovih bolesti, preovladjuje meso koje uključuje i divljač. To je najčešće meso jelena, dopunjeno raznim divljim bobičavim sezonskim voćem. Što je najzanimljivije, kod ovih ljudi uošte ne postoji gojaznost, iako svakodnevno u organizam unose velike količine životinjske masti.
Ipak, i za Himalajce i Indijance i Eskime zajedničko je što koriste hranu tipičnu za njihovo prirodno okruženje. Kada se pažljivo analiziraju sastojci te hrane vidi se da je vitamin B17 obavezno prisutan u svakoj. Vrsta jelena koja im je u jelovniku, prevashodno se hrani travama koje sadrže nitriloside, a koji su izvor vitamina B17. Razno osušeno voće koje Eskimi i Indijanci jedu, takodje sadrži velike količine vitamina B17.
Na žalost, većina zapadnih civilizovanih kultura, odavno je prešla na hleb od pšenice, koja uopšte ne sadrži nitriloside. Trava koju koriste domaće životinje za ispašu, sadrži samo tragove nitrilosida. Imala bi ih možda više, da čovek nije počeo veštački da preorava i seje razne vrste trava, tamo gde one po prirodi nikada ne bi nikle. Tako za razliku od “civilizovane” stoke, indijanska i eskimska jede samo ono što je niklo u prirodnom staništu.
Tako su čoveku koji jede meso i tu uskraćene mogućnosti da unese vitamin B17. Pleme Hanza i Eskimi dobijaju u ishranu 250 do 3000 miligrama vitamina B17 svakog dana. Evropljani i Amerikanci jedući “civilizovanu” i ”fast fud” hranu, primaju jedva 2 miligrama dnevno. Koštice su odavno izbačene iz jelovnika.
Laetril, Amigdalin, B17 zvanično je prihvačen kao vitamin 1952.godine.
Ali onda su krenuli žestoki napadi na njega.


U sledećem nastavku: KAKO B17 UNIŠTAVA ĆELIJE RAKA?


ANTRFILE:
Još 1802. izvesni hemičar Bon otkrio da se za vreme destilovanja vode iz gorkog badema oslobadja se hidrocijanidna kiselina (a koja je uvek u molekulu sa vitaminim B17). Veoma brzo, mnogi istraživači postali su zainteresovani da analiziraju taj ekstrakt. Tako je prvi put izolovana bela kristalna supstanca koja je nazvana AMIGDALIN od grčkog naziva amigdala. Engleski naziv za badem je almond, fransuski- amandula.
Upotreba “Amigdalina” datira još od 1843. godine, mada se u drevnoj Kini može naći podatak da je korišćen gorak badem koji sadrži izvesne supstance kojima su lečene pojave tumora pre više od 3000 godina. B17 je u velikim količinama upravo prisutan u gorkom bademu.
Čak i jedan egipatski papirus od pre 5000 godina pominje korišćenje “aqua amigdaloruma” za lečenje tumora na koži.
Ali sistematizovana studija o vitaminu B17 nije radjena sve od pedesetih godina prošlog veka. Vitamin B17 je zapravo pročišćen iz “amigdalina” i to je 1952. godine učinio Ernst T. Krebs, mladji. Nazvao ga je LAETRIL (Laetrile) što je skraćenica od laevo-mandelonitrile-beta-glucuronoside kada je i zvanično dobio status vitamina.


ANTRFILE:
Vitamin B17 se nalazi u prosu, kukuruzu, lanu, tropskoj kasavi, semenju jabuke, bademu, slatkom kropmiru, salati, semenkama limuna trešnje, šljive, kruške, breksve, nektarine i mnogim drugim biljkama koje su odavno eliminisane iz ishrane savremenog čoveka. Skoro sve koštice iz familije ruža(Rosaceae)imaju B17. Koštice i semenke od voća imaju i druge hranjive materije: neke proteine, nezasićene masne kisline i različite minerale. Ipak, najveći izvor vitamina B17 su koštice od kajsije i tropska kasava.

Saturday, March 26, 2005

FLORIDA MOŽE DA DOŽIVI SUDBINU SUMATRE

Senzacionalno “Svedok”, 1.mart 2005.

Mnogi americki gradovi, ali ne samo oni, bice ugroženi novim cunamijem ako se talas programira ljudskom rukom
FLORIDA MOŽE DA DOŽIVI SUDBINU SUMATRE
@ Ivona Živkovic
Spekulacije o tome da je snažan zemljotres u Indijskom okeanu, koji je 26. decembra pokrenuo ogroman plimni talas, zapravo izazvan ljudskom rukom, ne prestaju. Sve je više naucnika i vojnih analiticara širom sveta koji iznose teorije o tome šta se sve od oružja moglo koristiti kako bi se tektonske ploce u blizini Sumatre pomerile i generisao fenomen cunami talasa, koji su razornom snagom nacinili ogromnu materijalnu i ljudsku katastrofu u 11 zemalja Azije.
Pominje se i nuklearna kumulativna bomba ubacena u pukotinu pod morem u blizini Sumatre, ali i jako dejstvo radio talasa veoma niske frekevncije koji su mogli izazvati jak zemljotres. Prirodna energija je odradila dalje.
Takode se upozorava na novi nacin ratovanja u buducnosti, gde ce se umesto direktnog udara razornim bomabama koristiti energija prirode, koja je nemerljivo jaca, i koja ce biti veštacki generisana i usmeravana na neprijatelja u vidu raznih elementarnih nepogoda. Moguce tehnike se vec decenijama isprobavaju.
Kao dokaz da u slucaju zemljotresa u podrucju Sumatre, 26. decembra prošle godine, nije sve bilo tako prirodno navode se mnoge "slucajnosti". Na primer, americke vojne trupe su se citavih godinu dana pripremale za pružanje "humanitarne pomoci" u slucaju baš takve "elementarne nepogode" i odmah su jurnuli u "pomoc" ugroženom regionu sa nuklearnom podmornicom, dva nosaca aviona i dva nosaca raketnih lansera (?!)
Americki državni skeretar za spoljne poslove, Kondoliza Rajs, cak je sa ponosom izjavila da je pomoc koju je Amerika poslala u daleku Aziju "divna prilika da se pokaže, ne samo americka vlada, vec samo srce americkog naroda". Takode je dodala da veruje da ce se to Americi i prilicno isplatiti.
Neobicna oklonost je i da su dva amercka sateilita, "Jason-1" i "Topex-Posejdon", koji kruže oko Zemlje sa zadatkom da veoma precizno prate i snimaju kretanja nivoa mora, u trenutku katastrofe bila pozicionirana (srecom, valjda) baš iznad Indijskog okeana. Ako se zna da se svaki satelit u Zemljinoj orbiti okrene 13 puta u roku od 24 casa, svaki put se pomerajuci po tri hiljade kilometara kako bi pokrio citav globus, može se reci da su baš imali srecu da se tu nadu u pravom trenutku.
Evropski satelit "Envisat" se nad tim podrucjem našao tek cetiri sata nakon udara talasa. Ali, kako kaže predsednik Buš: Bog je uvek uz Ameriku!
I to kako je cunami talas "elagantno" smanjio visinu za dva metra kad je stigao do americke vojne baze "Dijego Garsija" na majušnom atolu u Maldivima, 3.500 kilometara od epicentra potresa, verovatno je stvar božje naklonosti prema Americi.
Tako su "srecom" ostali neošteceni starteški bomabarderi B2, koji su i tu stacionirani, a poznato je da jedan staje dve milijarde dolara (let "spejs šatla" u svemir vredi jednu milijardu). Dakle, B2 iz ove baze ce moci uspešno da nastavi sejanje bombi u "mirovnim misijama" širom sveta radi uspostavljanja demokratije, zaštite ljudskih prava, a i, naravno, u borbi protiv terorizma.
Ali, protiv politike "permanentnog preventivnog rata", koji se po potpredsedniku Amerike, Diku Cejniju "ne sme završiti dok smo živi", sve su oštrije kritike brojnih naucnika koji upozoravaju na moguce katastrofalne posledice ako se sila prirode pocne koristiti kao oružje.
Zanimljivo je i da je u poslednjoj poseti Džordža Buša Evropi, kao jedna od tema razgovora sa vodecim celnicima EU, pored Sirije, Iraka, Irana, Izraela, važno mesto zauzela i - ekologija (!).
Da li su to Amerikanci postali naprasno zabrinuti za prirodnu sredinu?
Bice da jesu, jer cunami talas može, baš kao i u Indoneziju, Šri Lanku i Indiju, udariti i na SAD, posle cega bi, na primer, Florida izgledala kao i Sumatra nakon 26. decembra.
Zato je zanimljivo podsetiti na geološku studiju iz 2001. godine koju su uradili Stiven N.Vord, sa Univerziteta u Kaliforniji i Sajmon Dej, naucnik iz Londona.
U studiji se upozorava da na planeti postoji geološki veoma osetljivo mesto odakle bi se mogao inicirati razoran megacunami talas u Atlantskom okeanu, koji bi stigao do obala obe Amerike, ali i Engleske, inace najodanijeg americkog politickog i vojnog partnera.
Po recima najzagriženijih kriticara NATO i americke spoljne politike, koji su ovih dana upozirili na pomenutu studiju, treba samo generisati tu prirodnu silu i ona bi u Severnoj i Južnoj Americi odnela na desetine miliona života i nacinila ogromnu materijalnu štetu.
Generator bi bila eksplozija termonuklearne bombe od 100 do 1000 megatona (u Hirošimi je korišcena od 20) koja bi bila postavljena "na pogodnom mestu" u Atlantskom okeanu. Sve ostalo je "posao" megacunamija.
A gde je to mesto?
Inicijalno mesto se nalazi u podrucju Kanarskih ostrva, tacnije u južnom delu ostrva La Palma. Ovde je smešten vulkan Kumbre Vijeo, cija je poslednja erupcija zabeležena 1949. godine.
Kupola Kumbre Vieja dostiže visinu od 2.000 metara, a nagib naslaganog vulkanskog materijala u bocnom južnom delu je 15 do 20 stepeni.
Kumre Vijea ima nestablilnu bocnu strukturu kupole u južnom delu, zbog pukotine u materijalu koji se pruža prema severu i jugu, a koja je nastala verovatno prilikom poslednje erupcije. Naslage materijala ovog vulkana prostiru se najmanje još 5 do 10 kilometara pod morem i to od 1 do 3 kilometra u dubinu. Inace, dubina mora na tom delu je 4.000 metara.
Ako bi došlo do erupcije ili zemljotresa nestabilna struktura južnog dela kupole bi se urušila, pri cemu bi se odvalio jedan ogroman blok materijala, 25 kilometara dug i 15 kilometara širok, debljine 1.400 metara, koji bi krenuo niz strminu u more. Gromada bi imala 150 do 500 kubnih kilometara materijala koji bi se survao sa visine od dve hiljade metara.
Iz do sada nataloženog vulkanskog materijala geolozi su utvrdili da je do obrušavanja kupole dolazilo mnogo desetina puta u proteklih nekoliko miliona godina, a poslednje urušavanje je bilo pre 566.000 godina, kad je formirana i kupola susednog vulkana Kumbre Neva. Inace, nestabilnosti vuklanske kupole Kumbre Vijea doprinosi i klizište u bazi u dužini oko 12 do 15 kilometara u delu zaronjenom u more.
Dakle, citavoj masi, u najgorem slucaju, od 500 kubnih kilometara, trebalo bi deset minuta da se strmoglavi 15 kilometara niz strminu kad bi pocela da se raspada na gromade.
Sve zajedno nastavilo bi da se kliza preko mulja i blata sve brže i brže dok se ne bi zaustavilo na dnu mora na dubini od 4.000 metara. Rasturen materijal bio bi 3.500 kvadratnih kilometara unaokolo.
Šta bi se desilo potom?
Dva minuta posle udara prve, najteže gromade u more, formirao bi se vodeni zid koji bi dostigao visinu od 900 metara i brzinom od sto metara u sekundi krenuo preko okeana. Talas bi posle predenih 50 kilometara bio visok 500 metara, a nakon dvesta pedeset kilometara još bi bio nekoliko stotina metara visine.
Okolna ostrva bi vec nakon 15 do 30 minuta pretrpela ogromno razaranje. Posle jednog casa talas visine izmedu 50 i 100 metara dostigao bi africku obalu, gde bi se razlio po Zapadnoj Sahari.
Prema zapadu i severu Atlantskog okeana bi krenula serija talasa od kojih bi najveci bio 60 metara. Nakon tri sata stigli bi do obala Portugalije i Španije, a za 6 casova do Engleske, Brazila i Njujorka. Visina talasa bi prilikom udara iznosila 5 do 7 metara.
Prethodnica talasa od 10 metara u Severnu Ameriku bi stigla prvo u Njufaundlend i u isto vreme na severni deo Južne Amerike sa visnom od 15 do 20 metara. Nakon 9 sati cunami talas stigao bi na Floridu sa visinom i do 25 metara.
Naucnici su veoma precizno merili oscilacije u visini talasa koje bi zavisile od podvodnog reljefa u Atlantskom okeanu, tacno dajuci slikovni prikaz njihovog izdizanja i spuštanja.
Koautor studije Sajmon Dej je u u britanskom listu "Dejli Ekspres" izjavio da bi americka obala bila potopljena talasima koji bi prodrli i 20 kilometara u kopno.
Boston bi bio prvi na udaru, a onda Njujork, Majami, Karibi, Brazil. Najmanje milion ljudi bi poginulo. Dej je posebno naglasio da za njega nije pitanje da li ce se vulkan Kumbre Viejo obrušiti, vec kad ce se to desiti.
Ako bi do upozorenja stanovništva došlo odmah, najviše devet casova bilo bi moguce za evakuaciju. Jedino je pitanje koliko se ljudi može smestiti na bezbednu visinu od najmanje 25 metara.
U svakom slucaju, predsednik Džordž Buš ima razloga da se bavi ekologijom. Jer ako je Bog uz Ameriku, Zemlja je ista za sve.