Sunday, July 24, 2005

SREBRENICA, LAŽI I VIDEO TRAKE

ZAŠTO SE NI JEDAN SNIMLJEN, PA MONTIRAN VIDEO MATERIJAL NE MOŽE SMATRATI DOKAZOM


Ivona Živković

Teško je danas naći nekog ko nije odgledao u bioskopu ili na televiziji bar neko ubistavu – pištoljem, puškom, nožem , sekirom, bombom… Današnja video industrija prepuna je scena nasilja svake vrste. Većinu ovakvih ubistava, čak i kada su uradjena veoma veristički sa fulminatima i potocima “krvi”, pojačana zvučnim efektima, kada se ljudska tela pred kamerama mrve, kosti krckaju, a lobanja sa moždaniom masom leti u parčićima, primamo sasvim ležerno. Gledamo ih i na TV-u često u sa hranom u ustima.
Zašto nas ovakve scene nasilja ne zastrašuju, ne uzbudjuju, već naprotiv, rekalsiraju i zabavljaju? Jednostavno zato što znamo da je sve to laž, režirana i montirana. To je igrani film, sa glumcima, pucanjem I ubijanjem.
Video snimak, protekle nedelje prikazan na svim srpskim televizijama, u kome se sa ledja vidi grupa naoružanih uniformisanih lica, u jednom nezanimljivom ambijentu nekog proplanka, kako ležerno ispaljuje metke u ledja, takodje ležernih maldića u civilu, bez krvi, emocija, kinestezije, naišla je na zgražanje i šok. Zašto? Zato što je snimak istinit. Kako to znamo? Pa tako što su nam to pre prikazivanja na TV-u rekli. Rekli su nam da su to naši srpski vojnici, pripadnici specijalne jedinice “Škorpioni”, koji su izveli maloletne nenaoružane civile iz Srebenice i streljali ih. Rekli su nam i da su scene veoma jake , te da oni osteljivi to ne bi trebalo da gledaju. I osteljivi se i bez gledanja prestrašiše.

Ali, hajde da postavimo i ovakvo pitanje. Da li ste nekada pomislili gledajući scene nasilja u igranim američkim filmovima, da je od ogromnog broja leševa neki možda pravi? Da je neko možda namerno ubijen, da bi se efekat ubistva što bolje dočarao? Ne verujete da je to moguće? Naravno, neko bi zaita morao da bude lud, pa da tako nešto učini. Jer ubiti čoveka namerno, zarad efektnog snimka, potpuno je sumanuto. Čak i ako bi film sa takvim snimkom doneo autoru stotine miliona dolara zarade? Dobro, možda za stotinak miliona dolara, ima smisla... Šalim se, naravno.

Proglasiti, medjutim, režiran snimak ubistva, za autentičan sasvim je prihvatljivo. I to je verovatno ono što su mnogi i pomislili gledajući snimak emitovan u Hagu i koji “dokazuje” ratni zločin srpskih vojnika nad civilima u Srebrenici. Sticajem okolnosti video je prikazan baš kada je američki Kongres spremio rezoluciju kojom se svaka sumnja u postojanje zločina u Srebrenici mora odbaciti. Nešto kao Jevrejska antidifamacijska liga, koja pazi ne bi li neko u svetu doveo Holokaust pod sumnju.

Ali, može li video traka biti uopšte dokaz za nešto? Ili kako da znamo da li je neko na snimljenom materijalu zaista ubijen ili je stvar režirana i montirana? Vrlo jednostavno: SVE ŠTO JE NA VIDEO TRACI SNIMLJENO, ONDA MONTIRANO, UVEK JE LAŽ. Čak i ako je snimak autentičan. Zato što je film sam po sebi kao fenomen – laž, odnosno ILUZIJA.

Kada su braća Ogist i Luj Limijer krajem devetnaestog veka, u pariskom Gran kafeu na Bulevaru de Kapisin, prikazali svoj kratki filmski zapis na kome je prikazan voz kako ulazi u stanicu Siota, publika se u paničnom strahu razbežala kako ne bi bila pregažena od zahuktale lokomotive koja je jurila u pravcu kamere. Tada je pvi put otkrivena snaga filmske iluzije, a ovaj fenomen proučavali su decenijama mnogi psiholozi, posebno geštaltisti, kao i mnogi filmski teoretičari.

U čemu je fenomen pokretnih slika? Upravo u tome, što filmska slika u sebi ne sadrži nikakav pokret. Filmski zapis (kinematografija) sastoji se samo od statičnih fotografija. Izmedju svake fotografije na celuloidnoj traci nalazi se crn prostor (tajlung). Kada se na traku poredjaju 24 slike sa 24 crna prostora (tajlunga) i puste da prodju ispred gledaočevog oka u jednoj sekundi, u mozgu se stvori privid pokreta. Razlog je jednostavan: svaka slika koja preko mrežnjače oka stiže do mozga, vidi se još nekoliko trenutaka i kada više nije pred očima, ili kada oči zatvorimo. Ovaj fenomen poznat je kao retinalna perzistencija. Tako se u jednoj sekundi nakon prikazivanja svake sličice u crnom prostoru (tajlungu) “vidi” prethodno vidjena slika, koja se onda nadoveže na sledeću i tako redom.
Ako svaka sličica ima jednu fazu nekog pokreta, mozak nadoknadjuje medjufaze i vidjeno dobija kontinuitet, odnosno registruje se kao pokret- “muvi”.
Ali, šta ako pojedinačne sličice nemaju sličnosti? Mozak onda to neće moći po nekom poznatom principu da poveže i videćemo samo brljotinu.
Drugim rečima, da bi se nešto prepoznalo, mora se o tome već imati neka postojeća informacija koja će služiti kao kod za dešifrovanje. Zato je važno onome što se prikazuje u neprekinutom sledu od 24 sličice dati taj prepoznatljiv kod. Da bi se i sadržina, ovako vaštački napravljenog pokreta identifikovala, ovaj neprekinut sled sličica mora trajati bar tri sekunde, kod jednostavnih sadržaja. Na primer, krupnog plana lica. Ako je sadržaj složeniji sled sličica mora trajati duže. Taj neprekinut niz sličica koji kamera beleži, a projektor prikazuje, zove se kadar.
Ako danas gledamo reklamu za koka -kolu, na primer, njen zašitni znak sa karakterističnim slovima može se sasvim dobro uočiti i u jednoj sekundi, jer nam je svima poznat. Za neko novo ime i novi znak treba više vremena. U svakoj sekundi filma su 24 statične sličice (kvadrata), a na video traci 25 elektronski ispisane slike (frejmova). Nazovimo ovaj kvadrat (ili frejm) “filmskim atomom”, a svaki kadar “filmskim molekulom”.
Šta se zatim dogadja kada “filmski molekuli” tj. kadrovi počinju da se spajaju u složenija “filmska tkiva”? Stvara se novi efekat poznat kao fi - fenomen. U zavisnosti od sadržaja dva kadra koji se spajaju, fenomen se pojavljuje kao fi tranformacija, sudar ili skok. Ma kakav bio ovaj spoj (rez), on stvara još jedan potpuno novi efekat i novi vizuelni sadržaj. Fi -fenomen upravo počiva na tome što se taj novi sadržaj ne nalazi ni u jednom od dva spojena kadra.
Tako smo od dve vrednosti A i B, koje smo spojili, dobili vrednost C. Ako su A i B već bili iluzija, onda se C može nazvati superiluzijom.
Ta superiluzija je zapravo tkivo filma ili biće filma. Veština stvaranja fi- fenomena, odnosno njihova upotreba, čini filmski jezik i naziva se montaža. Montažom kadrova dobija se specifična retorika sedme umetnosti.
Montaža se izučava u svim filmskim školama kao poseban predmet. I kod nas postoji već 30 godina katedra za filmsku i TV montažu na Fakultetu dramskih umetnosti u Beogradu.
Televizija je u potpunosti preuzela jezik filma, a razvila je i svoj poseban jezik, pa je mnogi odavno nazivaju osmom umetnošću.
Film je tako sačinjen od velikog broja snimljenih kadrova koji se u montaži spajaju proizvodeći svaki put neku novu vrednost C. Kada se kadrovi spajaju tako da u svakom identifikujemo isti prostor, tako povezan niz se zove scena. Spajanjem više scena, koje možemo da povežemo po nekoj sličnosti, na primer vremenu u kome se odigravaju, priči, istom liku koji se pojavljuje itd., naziva se sekvenca.
Ukoliko se čitava sekvenca snimi u jednom kadru, dakle, bez isključivanja kamere, onda imamo kadar sekvencu. On može obuhvatiti i više scena. Primer za to je čuveni Hičkokov film “Konopac” snimljen u samo deset dugih kadrova.
Kada je 1919. godine ruski filmski teoretičar Lev Kulešov imenovan za šefa Moskovskog filmskog studija, u postrevolucionarnom periodu, odmah je počeo sa eksperimentima u kojima je koristio ove fi- fenomene. Lenjin je, poznato je, odmah uočio koliko film može imati moćan propagandni učinak. Baš kao što je to kasnije koristio i Hitler, preko svoje rediteljke Leni Rifenštal itd.
Od tada svaka filmska škola počinje sa teorijom “Mažukinov esksperiment”. Naime, Kulešov je tada snimio krupni plan (lice) poznatog glumca Ivana Mažukina u jednom kadru. Kadar je onda presekao na tri dela, a izmedju umontirao sledeće kadrove: činije sa supom, deteta koje se smeje i mrtve žene. Kada se čitav montažni sled pogleda, na Mažukinovom licu, koje zapravo nije menjalo svoj izraz, gledaoci su “pročitali” sasvim različite emocije, u zavisnosti sa kojim kadrom je njegov krupni plan bio spojen. Kod mrtve žene je uočena tuga, kod nasmejanog deteta radost, a tanjir sa supom je pokazao izvesnu želju.
Tako je slikovno okruženje u koje je lik stavljen dao njegovom licu emociju, odnosno iluziju emocije koju su gledaoci kao takvu doživeli. Bila je to, u stvari, projekcija sopstvene emocije koju je svaki gladalac razvio posmatranjem prikazanih kadrova (supe, mrtvaca i veselog detata). Naravno, važno je napomenuti da su svi gledaoci bili iz istog kulturnog podneblja, a to znači da su jeli iz tanjira, decu doživljavali kao radost, a smrt kao tugu.
Sledeći eksperiment Kulešov je napravio tako što je umontirao sledeće kadrove: čovek stoji pored Puškinovog spomenika u Moskvi; žena nervozno korača; deo ograde snimljen ispred Bele Kuće u Vašingtonu; jedno stepenište. Svi ovi kadrovi snimljeni su na sasvim različitim lokacijama u raznim gradovima, u sasvim različito vreme, ali po dnevnom svetlu.
Kada je ovako umontiranu sekvencu pustio gledaocima, svi su dešifrovali da su muškarac i žena par, koji se nalazi u istom prostoru, u blizini stepeništa ispred Puškinovog spomenika koji je ogradjen ogradom Bele Kuće.
To je otkrilo da kod gledalaca preovladjuje tendencija stvaranja kontinuiteta koji se tako formira u fiktivnom prostoru, sa iluzijom jedinstvenog prostora i vremena.
Ukratko: ono što ne postoji na filmskoj ili video traci čak ni kao pokret, ni kao prostor, postoji u mozgu - i kao prostor, i kao vreme, i priča, i lik, i emocija. Kako sve to čini život, tako je film doživljaj koji bukvalno osećamo kao stvarnost, kao sam život.

Čuvena Spilbegrova veštačka naprava u obliku ajkule, zastrašivala je milione gladalaca širom sveta, čak i u scenama kada se nije videla, već je kamera pokazivala samo površinu mora. Ali, svi smo znali, čak osećali, da je ona tu, samo što ne izroni. I taj jedan kadar je u sistemu datih kodova već bio dovoljan “okidač” za strah.
Brodolom Titanika, u tročasovnom filmu, upravo je iluzija pomoću koje smo “stvarno” doživeli tu katastrofu.
Oni koji su prvo gladali film pa onda čitali Pasternakov roman, Doktor Živago je imao lik glumca Omara Šarifa.
Serijal američkih “vestern filmova” iz pedesetih godina prošlog veka, u režiji Džona Forda sa neustrašivim Džonom Vejnom, trajno je dao romantičan pečat istoriji naseljavanja belog čoveka na tlo Amerike. Kada je tu istu temu na sasvim drugi način obradio reditelj Majkl Ćimino, osamdesetih godina pošlog veka u filmu “Vrata raja” pokazujući bele doseljenike kao kriminalce koji su izvršili genocid nad domaćim indijanskim stanovištvom, holivudski cenzori su ga skratili sa četiri na dva sata, a Ćiminova rediteljska karijera je trajno zapečaćena. SAD nisu nastale na genocidu, zaboga(!)

To govori koliko film sa istinom i stvarnošču nema nikakve veze, osim što na nju liči. Montaža je njegov jezik, a cilj montaže je da proizvede efekat C, sadržaj koji ne postoji, odnosno laž. Laž je imanentna tkivu filma i ako nje nema, nema ni filma, pokreta, muvija.

Pored montaže slike, film koristi i montažu zvuka, gde se zvuk, takodje, razlaže na filmske “molekule” i “atome”, odnosno na zvučne kadrove, kvadrate (frejmove). Tako se , na primer, slovo “Š” nalazi zapisano na 6 do 10 (ili više) frejmova (u zavisnosti kako ga brzo lik na snimku izgovori). U montaži se barata sa svakim kvadratom (frejmom), pa se svako “Š” može zameniti sa S. Tako lik može sa ekrana da se čuje kako “vrska”, iako zapravo govori normalno. Mogu se u usta stavljati druge reči, a na slikovni kadar, u kome se vidi pištolj ili puška na kojoj se povlači oroz, podvuče se zvuk pucnja koji traje takodje 6 do 10 frejmova (kvadrata).
Digitalna tehnika snimanja sve vrednosti na slici i u tonu prebacuje u veličine binarnih brojeva. Time se u jezik montaže kadrova uselila montaža unutar samog kadra. Tako se umesto snimka stola na kome se nalaze čaša i flaša, može umontirati flaša sa drugom čašom. Umesto slike na kojoj se vidi grupa vojnika postrojena u filmskom studiju ispred plavog platna, može se dobiti u pozadini šumark ili sled kuća iz Srebrenice. Tehnika danas može sve.
Gde se odigravaju Lukasovi “Ratovi zvezda”? U kom prostoru? U kom vremenu?
Medjuodnos svih filmskih elementa - sadržaj kadra, fotografija, gluma, priča sa zapletom, zvuk, itd., čine jedinstven kontrapunkt koji dalje izaziva lavinu raznih asocijacija kod svakog gledaoca ponaosob, u zavisnosti od njegovog obrazovanja, kulture, vere, psihološke (ne)stabilnosti itd.
U svakom video zapisu, svaki čovek opaža prvo ono što mu je na neki način blisko. Ako se na snimku bez posebne radnje ravnomerno rasporede sledeći statični elementi: četa vojnika sa automaskim puškama, teretni kamion, jedan pop, luksuzni automobil, čamac, dva lovačka psa, bujno rastinje sa puno cveća, nekoliko ovaca i kokošaka, kao i jedno dete, prvo što će primetiti jedan profesionalni botaničar je rastinje. Pop će uočiti svog kolegu, a seoski domaćin ovce i kokoške. Kinolog će identifikovati pse, ribolovac čamac, majka dete itd.
Ukoliko se pre prikazivanja ovog snimka gledaocima stavi do znanja da će vojnici pobiti ovce u čamcu, svi će prvo to uočiti. Dakle, sasvim jednostavan princip. Ako se setimo rečenog na početku, da se u vezivanju svake pojedinačne sličice mora naći kod prepoznavaja, to važi za sve ostale nivoe povezivanja filmskog tkiva. REŽIJA JE ZAPRAVO VEŠTINA STVARANJA KODOVA I POTKODOVA ZA ČITANJE MONTIRANIH KADROVA.
Odličnu teoriju montažnog prostora u filmu, sa svim sistemima kodova i potkodova za povezivanje i dešifrovanje postavio je i naš profesor teorije filma, dr Dušan Stojanović.
Na svakom video snimku profesionalni filmski snimatelj će uočiti odakle dolazi izvor svetla i gde je postavljena kamera, da li je statična ili pokretna; montažer će uočiti koliko je kadrova umontirano i kako se vezuju; reditelj će se koncentrisati na izraze lica, odnos medju likovima i dešavanja u kadru.
Tako je, upravo objavljeni video dokaz navodnog streljanja “muslimanskih civila u Srebrenici”, za autora ovog teksta, diplomiranog montažera i reditelja, samo jedan niz kadrova: kadar uniformisanih vojnika sa oružjem kako sa dosadom nešto čekaju pored puta; kadar u kome ljudi u civilu, njih desetak, leže na zemlji sa vezanim rukama na ledjima, dok se oko njih šetaju naoružana lica u sličnim uniformama; kadar u kome se krupnije vide dva uniformisana lica bez radnje; kadar u kome se kamionom voze civili vezanih ruku; kadar snimljen u jakom kontra svetlu spreda, u kome ljudi u civilu idu preko neke poljane dok su oko njih naoružana uniformisana lica; kadar u kome slična grupa ide snjimljena sa ledja u nepoznatom pravcu kroz neki šumarak; kadar gde se vidi da uniformisana lica premeštaju jedno beživotno telo; kadar gde druga dva beživotna tela leže u travi, a lica u uniformama se kreću pored njih; kadar u kome se vide civili vezanih ruku kako stoje okrenuti ledjima i u njih su uperene puške uniformisanih kojima se ne vide lica; kadar u kome se čuje pucanje puške, a nakon nekoliko ispaljenih hitaca jedan, pa drugi civil padaju na zemlju... Svi kadrovi, osim dva gde se vide krupnije dva uniformisana lica bez radnje, snimljeni su u širokom planu, što znači da se lica jako teško uočavaju.
Ako bi neki student režije imao kao ispitnu vežbu: “Dokumentarni zapis streljanja civila u ratu”, i pojavio se sa prikazanim umontiranim materijalom, mogle bi se odmah uočiti sledeće dramske nelogičnosti, odnosno loše dati kodovi:
Prostor je vizuelno neobradjen i zbrkan, baš kao I radnja.
Ako se snima krišom, da bi se snimku dao dokumentarni ton, ne sme se videti da akteri na gledaju u kameru i to prilično nezainteresovano. Iz snimka se upravo vidi da su svi svesni da se snimaju. Onaj ko se sprema da pred kamerom izvriši zločin, mora biti težak sadista, pa će se truditi da se u svom sadističkom činu još više istakne, pokazajući i svoje lice i lice svoje žrtve upravo se unoseći u objektiv kamere. Recimo slike mučenja zatvorenika iz “Abu Graiba” imaju upravo ovaj izraz. Proračunat psihopata, bez super ega, a nameran da izvrši zločin, neće to učiniti pokazujući se pred kamerom.
Civili koji prisustvuju streljanju svojih drugova gledaju to bez ikakve emocije. Onda, isto tako, sa praznim izrazom lica, sklanjaju leševe. Zatim sasvim mirno stoje i čekaju sopstveno streljanje.
Kadar u kome se vrši streljanje sadrži zvučno opaljenje puške koje se čuje tri puta pre nego što telo u civilu, u čija se ledja puca iz neposredne blizine, reaguje. Umesto da pogodjeni mecima reaguje jakim trzajima, on uspeva da se na nogama mirno održi sa dva metka u ledjima. Tek nakon trećeg metka telo, bez trzaja, pada u travu i to veoma blago, prosto se srozavajući, što više priliči padu pijanca, itd. Krvi nema nigde.
Dakle, ako bi ovakva scena bila rad profesionalog reditelja dokumentarnog filma, ocena bi bila da reditelj scenu nije postavio dovoljno živopisno i psihološki logično(!)
U čitavoj sekvenci nema ljudske drame, straha za život osudjenika, ni sa jednog lica ne zrači nikakva emocija, nema kinestezije, a radi se o trenucima gde se prekraćuje život, gde se emotivna tenzija mora javiti na obe strane.
Prosto rečeno, ubistava kojih smo se nagledali na televiziji i u bioskopu mnogo su živopisnija, surovija i dramatičnija nego sled kadrova prikazan na video snimku koji je proglašen autentičnim ubistvom.
SNAGA OVOG VIDEO ZAPISA SAMO JE U MEDIJSKOJ NAJAVI KOJA USMERAVA GLEDAOCE KAKO DA POVEZANOST KADROVA DEŠIFRUJU.
Najzad, nije bitno ni ko je ovo snimao ni montirao, ni šta je autentično, a šta nije. Bitno je da DOKAZ KOJI IDE NA SUD, NE SME NIKO DA TAKNE NAKON ZLOČINA. U protivnom, nije više validan. S obzirom da je ovaj snimak naknadno montiran, on nema nikakvo pravno značenje, čak i kada se u pojedinm kadrovima vide možda pravi leševi.
Zašto je ovaj sled umontiranih kadrova bez ikakvog smisla, osim onog koji mu imputira tužilac Haškog tribnunala, prihvaćen od državnog vrha Srbije kao validan dokaz zločina?
Odgovor je samo jedan: samo ZATO ŠTO JE TO VOLJA TRENUTNOG DRŽAVNOG VRHA SRBIJE.


www.srpskenovineogledalo.co.yu
jul,2005

Tuesday, July 12, 2005

TERORISTIČKI NAPAD U LONDONSKOM METROU

KAKO ANTIGLOBALISTI VIDE TERORISTIČKI NAPAD U LONDONU

Piše:
Ivona Živković


DA LI POSLEDNJIM TERORISTIČKIM NAPADOM U LONDONU »AL KAIDA« ŽELI BRITANCIMA DA POKAŽE KAKO SU IM NEOPHODNE BIOMETRIJSKE LIČNE KARTE?

U svojim komentarima prošlonedeljnog terorističkog napada antiglobalistički analitičari pominju upravo ovo kao jedan od mogućih razloga za izazivanje scena terora I užasa u Londonu. Jer, svaki terorizam, kažu oni, ima iza sebe fiansijera, a niko logičnki ne finansira ako od toga kasnije nema dobiti. Osveta sama po sebi, odnosno sveti rat Džihad kao teror koji je sam sebi cilj, kako u navodnoj poruci atentatora stoji, priča je za malu decu. Podsetimo odgovornost za napad , kako su preneli svi globalni mediji, preuzela je tajna gropa za Džihad u Evropi.
Po njima teror je opšta pojava kao deo specijalnih psiholoških operacija koje se sistematski izvode širom sveta u cilju pravljenja panika I haosa, iz čega bi se nakon toga kreirao Novi Svetski Poredak, globalnog karaktara. To znači, sa jednom setskom Vladom, jednom centralnom bankom, jednom valutom, svetskom vojskom I svetkom policijom. Naravno uz sve to ide jedinstven bezbednosno informativni I obaveštajni centar. U tom centru nalazile bi se lako dostupne sve baze podataka objedinjene u jednu jedinstvenu. U njoj bi se bukvalno nalazle lične informacije o svakom stanovniku na planeti.

Uvodjenje biometrijskih ličnih karata sa čipom zato je veoma važan zadatak koji globalistička politička elita treba da sprovede u sopstvenim državama. Tako bi se za svakog pojedinca u čipu na ID karti našli svi potrebni podaci koji bi ga u potpunosti identifikovali, u svakom trenutku, na svakoj poziciji na planeti, u svakoj akciji. U memoriju čipa bili bi smešteni pored osnovnih ličnih podataka I krvna grupa, DNK, otisci prstiju I rožnjače, rasa(!), sve adrese, svi telefoni fiksni I mobilni, svi brojevi bankovnih računa, sve poslovne I klupske propusnice koje koristi I dr.
Čip sa podacima je ugradjen u biometrijsku ličnu kartu, a bez lične karte vlasnik se nigde ne može kretati, jer će morati da se ukuca prilikom pristupa svakom javnom punktu, ulasku u autobus, metro, u poštu, banku, na stadion, u kafanu... Biće zabeležena njegova svaka finansijska transakcija.
Još je Dostojevski u 19. veku, proročki zapisao da u budućnosti čovek bez propusnice neće moći ni u dvorište da izadje.
Danas se Zemlja, polako ali sigurno, tehnološkim napretkom, pretvara u zatvor, a jedan od najpoznatijih antiglobalističkih Internet sajtova ima upravo taj naziv: “Planeta zatvor” (prisonplanet.com)

Već sada nemoguće je ući u bilo koji poslovni objekat bez propusnice. Naravno, opravdanje je uvek strah od mogućeg terorizma. Logično, da nema terorista ne bi nam bile potrebne biometrijske lične karte.
Tako su teroristički napadi Al Kaide upravo potvrda da se svi moraju povinovati apsolutnoj bezbednosnoj kontroli.

Ali, uvodenje biometrijskih ID karata u Britaniji dovelo je do žestokog otpora gradjana. To je izazvalo I burnu raspravu u Parlamentu pa je ministar Dejvid Blanket, koga je opozicija nazvala Velikim Bratom, podneo ostavku. U jeku žestoke rasprave održani su I parlamentarni izbori, gde je najžešći zagovornik ove ideje Toni Bler dobio samo 15 % glasova. To je vladu stavilo u poziciju da ne može zakon da provuče kroz Parlament.

Ali, sada nakon terorističkog napada baš u javnom prevozu, svi argumenti opozicije i Kena Livingstona, najžešćeg oponenta ovoj nameri Vlade, praktično su izbijeni.

POSTOJI LI ZAISTA AL KAIDA?

Antiglobalisti za teroristički napad u Londonu, ali I napade u Njujorku i Madridu, prozivaju isključivo predsednika Buša I premijera Blera, kao I Izrael I bankare sa Vol Strita, odnosno neokonzervativce I kretaore Novog Svetskog Poretka.
Njihove optužbe su potkrepljene analizama koje pokazuju kako su globalni mediji pod njihovom kontrolom izveštavali I analizirali, a šta prećutali, I u kojim se političkim okolnostima sve dogodilo.

Primetili ste naravno, da su sve svetske TV mreže angažovale eksperte upućene u sistem rada famozne Al Kaide. Za istu terorističku organizaciju, BBC je pre samo nekoliko meseci u jednoj svojoj dokumentarnoj seriji utvrdio da zapravo i ne postoji kao organizacija, već postoje samo ratni vetereni iz Avganistana I Irana koji se pojavljuju na svim mestima gde treba izazvati uslove za medjunarodnu vojnu intervenciju. Tako oni izazovu neki lokalni masakr koji iziskuje humanitarnu intervenciju medjunarodnih mirovnih snaga. Tu glavnu ulogu preuzima NATO.
Ovaj već uhodani sistem izazivanja ratnih žarišta u svetu, odavno je demistifikovan. Teroristi Al Kaide I danas su u Iraku gde masakrima nad iračkim civilima kompromituju irački Pokret otpora. Bili su I u Bosni gde su kompromitovali JNA, a zatim na Kosovu gde su imalim zadatak da šire teror I paniku medju srpskim I albanskim civilima. Plaćaju ih I obučavaju najčešće CIA I izraelski Mosad. Dakle, to odavno nije više tajna.

Datum i mesto napada u Londonu (javni saobraćaj) takodje su pažljivo odabrani. Velika Britanija je upravo dobila organizaciju Olimpijade 2012. pa se može lako zaključiti da su mere veće bezbednosti neophodne kada u njega dodje čitav svet (pa I onaj arapski). Ko zna ko sve od sportista može biti zavrbovan od Al Kaide.
Napad izveden prošle nedelje u Londonu, medjutim, zahteva izuzetno organizovanu mrežu vrhunskih eksperata za eksplozive i telekomunikacije, jer i najmanja greška otkrila bi neki trag iskusnim agentima MI5, koji su na ovaj napad odavno upzoravali. U tom slučaju, odmah bi bile prekinute sve telekomunikacione veze i uveden rigorozan nadzor saobraćaja. Hiljade video kamera na javnim mestima bi bilo aktivirano za praćenje mogućih terorista. Prosečan gradjanin u Londonu već danas se pojavluje pred nadzornim kamerama bar tri stotine puta svakog dana.
Čak ni IRA nije u stanju da izvede tako kompleksan teroristički napad, iako je tu na svom terenu, a šta reći o Arapima koji su uvek uočljiviji i zbog jezika i izgleda.

Pojedni analitičari magazina “Tragač istine” (The Truth Seeker) čak upozoravaju da je u mnogo ranijih terorističkih napada IRE na tlu Britanije bilo umešanih pojedinca iz obaveštajne službe MI5, kako bi IRA u pogodnom političkom trenutku bila okrivljena.
Najzad, samo agenti MI5 imaju stalni i neograničen pristup svim vitalnim transportnim i telekomunikacionim sistemima.


ZAŠTO JE IZRAELSKI MINISTAR BIO UPOZOREN?
Posebno je zanimljiva I analiza informacije koja je procurla iz pula Asosijeted presa, a stigla je iz izraelskih nacionalnih medija, da je izraelski ministar finansija, Benjamin Natanjahu, navodno od Skotland Jarda dobio upozorenje o mogućem terorističkom napadu baš na području gde se dogodila prva eksplozija. Natanjuhu, koji boravi u Londonu, I baš u tom trenutku je trebalo da krene na ekonomski samit putem gde će se dogoditi prva eksplozija (metro stanica Liverpul Strit), odlučio je da ostane u sobi. Ova vest je brzo isčezla, a finalna zvanična informacija je bila da je Skotland Jard obavestio izraelsku ambasadu u Londonu o mogućem napadu, ali da su sva upozorenja izdata tek NAKON prve eksplozije, a nikako PRE.
Sve u svemu, izraelski ministar je dobio bar neko upozorenje od svoje ambasade I britanske policije. Drugi ministri, a posebno gradjani kao da nisu bili važni.
Inače, Al Kaida se u antiglobalističkom žargonu sve češće naziva Al CIAda I Al Mosada.
Odgovornost je po izveštavanju globalnih medija preuzela organizacija za koju niko do tada nije čuo, a radi se o “Tajnoj grupi Al Kaide za Džihad u Evropi”. Globalni mediji su preneli da je njihova poruka ostavljena na jednom Internet sajtu, ali adresa nije saopštena.
Druga informacija je bila da je pismo sa izjavom stiglo putem mejla u redakcije nemačkog lista “Špigl” pa su je ONI stavili na svoje Internet izdanje(!) Isto je preneo I Rojters “pozivajući se na italijansku Ansu”(!)

U Al Kaidinoj poruci izmedju ostalog stoji:
“Nacija Islama I nacija Arapa raduje se zbog osvete britanskoj cionističkoj krstaškoj vladi zbog masakra koji je izvršila u Iraku I Avganistanu.
...
Herojski mudžahedini izveli su ovaj blagosloveni napad u Londonu. Britanija sada gori od straha, terora I panike u njenim severnim, južnim, istočnim I zapadnim kvartovima”.

Tu su i citati iz Kurana, a prevodilac globalne mreže MSNBC TV, Džejkob Kerajkes, je primetio grešku u jednom citatu iz Kurana.

SKRETANJE PAŽNJE JAVNOSTI

Kogod je ovaj napad organizovao I izveo poslužio je za skretanje pažnje bar još sa dva ključna aktuelna dogadjanja: onog što se zbivalo u tom trenutku na samitu Grupe 8 i trenutne situacije u Iraku.
Skup G 8 su dočekali veoma jaki antiglobalistički protesti (globalni mediji ih zovu anarhistima). Sukob sa policijom je bio mnogo žešći nego što se očekivalo.
Na Samitu su do trenutka eksplozije bili postignuti sledeći dogovori:
1. Članice Grupe 8 saglasile su se sa otpisom duga za 18 zemalja, dok su afričke zemlje tražile oslobadjanje za čitavu Afriku.
2. EU članice obećale su da će pružiti finansijsku pomoć 0,56 % bruto društvenog proizvoda do 2010. godine i 0,7 % do 2015. Zahtevi antiglobalista su bili da se izdvoji 0.7 %. i da se pomoć ne vezuje za ekonomske ugovore i bilo čime uslovljava. Takodje su tražili da se svima otpišu dugovi koji se ne mogu naplatiti I da se opozovu sva globalna trgovinska pravila koja su skrojena u interesu najmoćnijih.
Predsednik Buš predložio je udvostručavanje pomoći Africi narednih 5 godina do 8.6 milijardi dolara. Nije postignut dogovor o oslobadjajanu od carinskih barijera.

3. Nije učinjen napredak u dogovorima o klimatskim promenama – SAD su rekle da neće smanjiti emisiju štetnih gasova, ali će gledati da razviju čistije tehnologije. Ovde je poseban problem što zemlje ne žele da smanje emisiju štetnih zaračenja koje stvaraju vojske, a prisutni su i sve učestaliji eksperimenti sa klimom koji se vrše za vojne potrebe.

IZ IRAKA PODVIJENIH REPOVA

Što se tiče Iraka, NATO pozicija tamo je više nego očajna. Žil Munije, bivši francuski izaslanik za Irak smatra da je broj ubijenih američkih vojnika već premašio 9 000, da pokret otpora jača i da će Amerikanci kad tad »morati da napuste Irak sa podvijenim repovima«.
I u američkom Kongresu sve su žešće kritike na račun Džordža Buša, pa se postavilo i otvoreno pitanje da li on radi u interesu SAD ili Izraela.
Predsednik Buš je, medjutim, odlučan da NATO trupe ostanu u Iraku, pravdajući to upravo mogućom daljom esklacijom terorističkih napada Al Kaide, a koja svoje uporište sada ima baš u Iraku. Sa tim se složio i Toni Bler.
Za kraj evo I nekoliko citata danas vodećih antiglobalističkih engleskih I američkih analitičara.
Džon Kaminski: “Bombardovanje Londona me podseća na Madrid, Istanbul i Bali. Niko nije uhvaćen. Sterotipno su odmah okrivljeni Arapi. Svuda su žrtve civili.
Kada ćemo konačno sastaviti deliće ove igre I videti da je čitav svetski teror, uz pomoć korumpiranih medijia, ništa više nego REŽIRANI HAOS čije će konsolidovanje stvaraocima globalnog profita služiti za još veće bogaćenje. Da sva ta besmislene ubistva nisu ništa drugo do anegdotsake žrtve u finansijskim planovima kapitalističkih giganata, koji kontrolišu najveći deo sveta I žude da pokore ono što je još ostalo. Da li ćemo na vreme shvatiti kakva je to užasna igra?”

Džo Sobren: “Da bi terorizam imao pun efekt, potrebna su tri elemanta: teroristi, političari I mediji. Jer, šta ako neko podmetne bombu , a niko to ne objavi na sva zvona. Kakav je onda efekat?”
Kako će grupa terorista Al Kaide osvojiti Englesku? Kako bi osvojili mnogo veću zemlju preko Atlantika? Kako bi oni pobedili i I šta bi oni dobili ako bi pobedili? Da li bi postavili svog premijera umesto Blera?
Ovaj terorizam nije pretnja, to je već postojeća konstantna uzmenirenost. Najviše panike izazivaju upravo globalni mediji alarmantnim I trujumfalističkim pokrivanjem dogadaja, praveći više štete nego što je ona izazvana gubitkom ljudskih života”.

Kolin Din: “Krajnji cilj ovog nasilja je uplašiti javnost I naterati je na potčinjenost jedinstvenoj svetskoj vladi; kako će se ovaj proces odvijati najbolje oslikavaju reči najvišeg britanskog policijskog zvaničnika Ser Jana Blera, koji je danas na konferenciji za štampu izjavio doslovce: ”Da, dok je konfuzna situacija - ona mora biti konfuzna sa ovako veliki brojem pogodjenih mesta, ali laganim koordiniranim naporima polako uvodimo novi red iz haosa”.
Dodajmo još da su i naši mediji 7.7. sasvim preuzeli sliku I izveštaje globalnih televizija: CNN, SKY, BBC, FOX... Domaći analitičari, koji su gostovali tim povodom u našim TV studijima uvek isti (Dragišić, Simenunović, Radić), dolazili su ispred svojih nevladinih organizacija.
Zaključak svih je bio da je teroristički napad na London delo Al Kaide i da je i kod nas neophodna reorganozacija bezbednosnih službi I njihovo objedinjavanje. I pojačane mere bezbednosti(!) pošto Al Kaida može udariti I ovde (!).
Srpski MUP je još zimus objavio da planira uvodenje biometrijskih ličnih karata u skladu sa evro atlantskim integracijama.

Objavljeno u “SVEDOKU”, 12.jula 2005.

Thursday, July 07, 2005

KANCEROMAFIJA

FARMAKOMAFIJA ZABRANJUJE PRIRODNE LEKOVE

Iznenadno smenjivanje načelnika VMA, sanitetskog generala Zorana Stankovića, sa te funkcije, praktično je potvrdilo ono o čemu je javnost već bila obaveštena. I u srpsku državnu politiku se izgleda umešao poslovni lobi (takozvana farmakomafija), navikao da preko korumpiranih državnih funkcionera i činovnika pravi sopstveni biznis. Na štetu države, naravno. Ako se zna kolika su trebovanja u lekovima za VMA, a plaćaju se iz vojnog budžeta, jasno je da status velikog ili ekskluzivnog dobavljača predstavlja izuzetno unosan posao.
Ipak, pojava ove farmakomafije veoma je zanimljiva jer nas može uporediti, ni manje ni više, nego sa američkim sistemom funkcionisanja farmakobiznisa i njegovih lobija koji imaju ogroman uticaj na državnu politiku. Na žalost, u ovakvom sistemu gde su političari i farmako-biznismeni povezani, žrtve postaju milioni bolesnih ljudi kojima, zarad profita moćnih kompanija, stvarno izlečenje od bolesti može biti uskraćeno.
Zato je možda pravi trenutak da se podsetimo na priču koja je punila američke medije šezdesetih i sedamdesetih godina prošlog veka, kada je američki biohemičar Ernst. T. Krebs mladji, predstavio svoju teoriju o uzrocima nastanka raka i mogućnostima njegovog lečenja.
Tvrdnja dr Krebsa da je rak samo posledica hroničnog poremećaja u metabolizmu koji nastaje nedostatkom vitamina B17, koji se nalazi u košticam skoro svih polodova iz familije ruža (kajsija, breskva, trešnja, višnja, jabuka, kruška…) naišla je na žestoke napade američke Administracije za hranu i lekove (FDA), a preko koje su uticaj vršile moćne multinacionalne farmaceutske kompanije.
Problem je bio nemogućnost da se pročišćeni Krebsov vitamin B17, pod nazivom “Laetril”, patentira i skupo prodaje.
Naime, rak kao uglavnom “neizlečiva bolest” čije samo otkrivanje kod mnogih izaziva paničan strah i nagoni ljude da ne štede novac u pokušajima da sebi bar malo produže život, za farmakoindustriju pravi je zlatni rudnik.
Oko 200 MILIJARDI dolara godišnje troši se na istraživanja o nastanku raka, na lečenje uz pomoć citostatika i ostalih skupih medikamenata, zračenja, hirurške tretmane, itd. Američko “Društvo za borbu protiv raka” je najbogatija neprofitna organizacija u svetu. Mnoge žrtve ove “opake bolesti” zaveštavale su, i dalje to čine, čitavu imovinu ovoj organizaciji, verujući u njene iskrene napore da bolesti stane na put i konačno pronadje famozni lek. O naporima miliona obolelih širom sveta koji grozničavo pokušavaju da stignu u prestižne i skupe američke klinike, specijalizovane za rak i dobiju najbolji (i najskuplji) tretman, ne treba ni govoriti. I naši su mediji puni apela za novčanom pomoći unesrećene dece i mladih ljudi.
Tobožnji napori da se lek protiv raka pronadje potiču još iz vremena Ričarda Niksona, koji je borbu protiv raka proglasio za strateški cilj SAD, odvajajući iz državnog budžeta ogromna sredstva za istraživanja.
Ali, ništa se na tom planu epohalno nije dogodilo. Milioni ljudi i dalje umiru od raka, a broj obolelih se alarmantno povećava. Amerikanci su u medjuvremenu otišli na Mesec, poslali letilice na Mars, do Jupitera i Saturna, klonirane su mnoge životinje, napravljena genska karta čoveka, učinjene ogromne tehnološke inovacije, ali lek protiv raka nije pronadjen. Kako je to moguće?
Jednostavno. Ako bi se rak mogao izlečiti, ili čak prevenitvno suzbiti, čitav biznis od 200 MILIJARDI dolara i armija zaposlenih na tome, propali bi. Broj ljudi koji od raka živi, veći je od onog koji umire. Zato je logično da onaj ko ostvaruje ovu dobit, učini sve kako bi svoje tržište zaštitio. To čini takozvana kanceromafija.
Dvostruki nobelovac dr Lajnus Pauling je čak javno izjavio: “ Svako treba da zna da je većina istraživanja o raku obična prevara…”.
Štaviše, zna se za nekoliko veoma uspešnih terapija, koje su sve suzbijene upravo od strane kanceromafije. Jedna se zasnivala na korišćenju radiotalasa odredjene frekvencije koji su ubijali maligne ćelije (naprava Rajmonda Rajfa), dok su ostale terapije uglavnom počivale na lekovitom bilju. Svi koji su imali rezultate u borbi protiv raka završili su na sudovima, nakon što su ih bankari iz Vol Strita prethodno obišli i pokušali da dobiju ekskluzivna prava za patent. Kad im to nije pošlo za rukom ili im se posao jednostavno nije isplatio, stvari su zataškane, a laboratorije i klinike zatvorene.
Terapija vitaminom B17, odnosno “Laetrilom”, bila je najviše osporavana. Ovaj alternativni lek prikazan je kao “otrovan i opasan”, baš kao i jedenje koštica od kajsija, a teorija doktora Krebsa kao “šarlatanstvo i prevara”.
Svi glavni američki mediji su, iako je B17 zvanično prihvaćen kao vitamin (1952.), odmah objavili zastrašujuću priču o jednom bračnom paru iz San Franciska koji se otrovao cijanidom jedući gorke bademe iz kajsije. Iako njihova imena nikada nisu objavljena, a nekoliko radoznalih nezavisnih novinra bezuspešno nastojalo da otkrije šta se zapravo dogodilo, priča je obišla svet i od tada potiče verovanje da su koštice kajsije otrov.
Nije pomoglo ni to što je Dr Krebs sam sebi, šezdesetih godina pred brojnim novinarima, ubrizgao veliku dozu “Laetrila” i ostao živ. Umro je 1996. u devedesetoj godini.
Način kako su se SAD borile protiv ovog alternativnog leka, upravo pokazuje sistem funkcionisanja društva baziranog isključivo na profitu i lobijima. Naime sva istraživanja koja su vršena na “Laetrilu”, radjena su tako da dokažu da je otrovan. Ni jedno istraživanje koje bi pokazalo njegovu efikasnost nije radjeno.
Kako su farmaceutske kompanije značajni finansijeri predizbornih kampanja američkih političara, i državna Administracija za hranu i lekove (FDA) lako je potpala pod njihov uticaj. Tako FDA za svako odobrenje za upotrebu nekog leka traži veoma skupa i temeljna istraživanja. Ona traju po nekoliko godina, podnose se obimni elaborati na hiljadama stranica i to kreatora novog leka košta i po nekoliko stotina miliona dolara. Kompanija koja ovo može da plati ima mogućnost da lek patentira i zaštiti svoje ekskuluzivno pravo na prodaju, pa se ovako skupo istraživanje samo tako i isplati. Ako se ne može ekskluzivno prodavati, nema istraživanja, nema leka. A ko može imati isključivo pravo na ono što dolazi iz prirode, koštice kajsije na primer?
Dr. Ričard Krout iz FDA još 1982. javno je izjavio da ON nikada nije i nikada neće odobriti za upotrebu lek nekog pojedinca, već samo velike farmaceutske kuće sa neograničenim finansijama.
Ulog za novi lek je praktično najmanje 100 miliona dolara. Tako, u slučaju “Laetrila”, koji se Krebs sinteteizovao iz koštica kasjije, zapravo nikada nije vršeno ni jedno ozbiljno istraživanje, a FDA je naložila da se na “Laetril” stavi etiketa -otrovan. A Amerikanci, poznato je, veruju svojoj vladi i medijima.
Kako bi pred javnošću bili još ubedljiviji najpoznatija američka bolnica i institut za rak Sloan -Ketering je svojim neprikosnovenim autoritetom, odlučila da angažuje vrhunske svetske stručnjake koji su se bavili proučavanjem raka. Pošto su njihovi nalazi u vezi delovanja “Laetrila” bili ohrabrujući, bolnica je falsifikovala njihove izveštaje, a Ralf Mos, zadužen ispred bolnice za odnose sa javnošću morao je da predstavi laž. Mos je to odbio, i dobio je otkaz. Od tada se bavi pisanjem o kanceromafiji.
Najveći donatori i zaštitnici Sloan-Ketering Instituta za rak su kompanije koje zapravo snabdevaju ovu bolnicu lekovima za hemoterepiju i ostalim antikancerogenim medikamentima. Ako se vidi ko su članovi Upravnog odbora Instituta bili u to vreme (1954.), mogu se lako uočiti bankari iz Vol Strita, poput Rokfelera, Morgana, predstavnici General Motorsa, Američke komisije za atomska istraživanja, moćnih hemijskih kompanija i drugi.
Danas, kompanija Bristol-Majers troši preko jedne milijarde dolara godišnje na istraživanja raka i spravljanje novih lekova. Bristol - Majers snabdeva pola sveta lekovima za hemoterapiju. Članovi upravnog odbora ove kompanije istovreveno su i na čelnim funkcijama u američkom Nacionalnom institutu za istraživanje raka (NCI). Na primer: Pol A. Marks je predsednik Izvršnog odbora u bolnici Sloan -Ketering i istovremeno direktor moćne kompanije Fajzer (Pfizer), koja proizvodi lekove koji se koriste u hemoterapiji. Džejms Robinson je član upravnog odbora Sloan -Keteringa i direktor Bristol- Mejersa. Sve to je razlog zašto su Sloan- Ketering bolnica, Nacionalni institut za rak (NCI), Društvo za borbu protiv raka (ACS), Američka medicinska asocijacija (AMA), kao i Administracija za hranu i lekove (FDA), uključeni u borbu kojom se štite interesi profitera na ovoj bolesti. Milioni ljudskih života nisu značajni, koliko je značajan profit.
O radu ove kanceromafije pisao je detaljno u svojoj knjizi “ Svet bez raka” Edvard Grifin još 1974.
U Australiji su primenili sličnu tehniku, a poznato je da je australijski premijer Džon Hauard podržan upravo iz bankarskih krugova Vol Strita. Prodaja “Laeterila” je zvanično zabranjena, ali ako neko baš želi da ga koristi, državna Služba za lekove (TGA) za svaki poseban slučaj može odobriti dozvolu za uvoz. Da nekom ne bi palo na pamet da sam pravi lek, prodaja koštica od kasjije je zabranjena, a kajsije se u supermarketima prodaju očišćene.
Ali slučaj izvesnog Džejsona Dejvida Vejla, iz Njujorka dostigao je “komični” vrhunac u radu kanceromafije.
Vejl (34) se od svoje 18 godine lečio od raka. Koristio je samo prirodne lekove, i to posebno koštice od kajsije, kako mu je navodno, Bog sugerisao porukom u Bibliji. Tako je Vejl odlučio da svoje, kako on tvrdi, uspešno izlečenje podeli sa drugim sapatnicima u SAD. Osnovao je sopstvenu firmu preko koje je, i putem Interneta, prodavao koštice od kasjije, propagirajući teoriju dr. Ernsta. T . Krebsa. Zaradio je oko 500 000 dolara, kada ga je FDA tužila što “medju bolesnima širi lažnu nadu” pričom o “lažnom leku” (Laetrlu), prodaje “visoko toksičan” proizvod (koštice od kajsije) i tako zaradjuje pare na tudjoj nesreći(!)

Vejl je osudjen na 63 meseca zatvora i potom još tri godine nadzora. U presudi se doslovce kaže: “Nema naučne potvrde da Laetril nudi bilo šta osim lažne nade za obolele od raka, navodeći ih da ga koriste umesto da pristrupe konvencionalnom medicinskom tretmanu što pre”. FDA komesar Dr Lester Kroford još naglašava:” Ovim šaljemo snažnu poruku da nećemo tolerisati marketing falš medicine”
Vejlu je zabranjeno da se ikada više bavi preko svoje firme tim poslom. Firma se zvala “Hrišćanska Braća”.
Ipak, Vejl se, dok služi kaznu preko svog Internet sajta i dalje bavi promovisanjem vitamina B17, pitajući se zašto se FDA toliko zalaže za “konvencionalno lečenja” koje podrazumeva zapravo spaljivanje ćelija zračenjem i hirurgiju koja ljude sakati, a zabranjuje svako aleternativno lečenje kojim neko pokušava sebi da pomogne. Za Vejla i njegove pristalice ovo je najbolja potvrda kako u Americi vlada kanceromafija. Da li se ovako društvo stvara i u Srbiji? Da li po tome što su lekarske usluge postale nedostižne za najjveći broj gradjana već ličimo na američko “napredno” društvo, očišćeno od hrišćanskog milosrdja? Da li strane donacije koje dolaze iz farmako-biznisa u naše klinike imaju za cilj od domaćih klinika načine promotere svojih terapija? Da li će i u evro-atlantskoj Srbiji krenuti uskoro kampanja protiv alternativne medicine koja će biti proglašena nadrilekarstvom?
Ako se to desi, bar oni koji su ovo pročitali znaće šta je razlog.

ŠTA JE LAETRIL?
Laetril (laevo-mandelonitrile-beta-glucuronoside) je farmakološki naziv za nitriloside (Beta-cijanoforične glikozide) koje je 1950. otkrio biohemičar Ernst. T. Krebs i izolovao ih kao kristal Amigdalin. Da se radi o vitaminu B17 zvanično je prihvaćeno 1952.
Nitrilosidi se nalaze u preko 800 biljaka od kojih su mnoge jestive.
Po njegovoj teoriji, nedostatak u ishrani ovog vitamina, pristuan je sve više kod savremenog civilizovanog čoveka, koji je odavno prestao da se hrani ovim biljkama, i prešao na ishranu pšenicom, koja ove nitriloside nema. B17 je jedini iz kompleksa B vitamina koji se ne nalazi u pivskom kvascu.
Veštačkim rasejavanjem raznih biljnih kultura tamo gde nikad nisu rasle, i domaće stoka danas pase travu u kojoj su samo tragovi nitrilosida. Tako je danas civilizovan čovek višestruko uskraćen za ovaj vitalni sastojak. To je dovelo do hroničnog poremečaja metabolizma kod mnogih.
Ovako oslabljen organizam ima i sve slabiji imuni sistem, pa je podložan dejstvu raznih “kancerogenih elemenata”, koji deluju kao “okidač” i dovode do umnožavanja odredjenih ćelija organizma (tropoblastnih).
Avitaminoza je generacijama sve veća jer se sve više jede veštačka hrana I “fast fud “, baš kao što je i “kancerogenih okidača” sve više.
Savremena medicina, medjutim, ne leči poremećen metabolizam već samo manifestaciju bolesti, a to je, po dr Krebsu, tumor (čiju pojavu on uporedjuje sa “skorbutom” ili “pelagrom” i drugim avitaminozama). Tumor se hirurški odstranjuje, okolne ćelije se zračenjem uništavaju, hemoterepijom se unose novi otrovi u organizam, i on praktično gubi bitku.
Laetril, B17, Amigdalin (sve označava isto) kada se daje obolelima od raka , pre nego što su ćelij spaljene zračenjem, ima po mnogim lekarima u svetu pozitivan efekat.



KAKO SE UNIŠTAVAJU ĆELIJA RAKA?
U molekuli B17 nalazi se cijanid, koji se u organizmu oslobaja samo na mestu gde se nalazi maligna ćelija, jer je ona bogata jednim enzimom (beta glikozidazom) koji reaguje sa cijanidom stvarajući vrlo otrovno jedinjenje hidrocijanid (HCN). Tako se ćelija raka truje. Ovaj enzim se u ostalim delovima tela nalazi u izuzetno malim količinama, pa praktično ne dolazi do trovanja čitavog organizma, kao što to FDA u svojoj propagandi tvrdi.
Cijanid se inače nalazi i u vitaminu B12, pa se on ipak nalazi u slobodnoj prodaji u Americi.
Teorija dr Krebsa je zahvaljujući Internetu, od 1999. ponovo dobila sve veći broj pristalica u Evropi. Osnovana su brojna društva koja je brane, a privatni distributeri nude Laetril, (Amigdalin ) preko Interneta.
Privatnih klinika i lekara koje upražnjavaju ovakav vid lečenja raka, sve je više, iako je terepija praktično veoma jeftina i neprofitabilna. U Evropi su lekarska etika i ljudski život ipak sačuvali svoju vrednost.
I u Australiji je jedna privatna klinika “Fontana života” pre godinu dana počela da koristi B17 u lečenju raka.
SAD su, medjutim, još zatvorene pa hiljade Amerikanaca svake godine odlazi u Meksiko u privatnu kliniku “Oaza nade”.
Čak i Internet sajt kojim je jedna nevladina oganizacja pokušala da propagira ovaj lek u Americi, zabranjen je. Sajt je sada na serveru u Evropi u britanskom domenu.


IZVORI VITAMINA B17
Najveća koncentracija B17 vitamina je u gorkim bademima, u košticama jabuke, kajsije, nektarine, kruške, šljive, trešnje, limuna, kupina, malina, jagoda itd. Nalazi se u braon pirinču, prosu, lanu i mnogim tropskim biljkama, posebno tropskoj kasavi. Ima ga u skoro svim košticama iz familije ruža.

Ivona Živković



Ricard Nikson 23. decembra 1971. objavio je RAT KANCERU.
To je preko noci ojacalo institucionalni aparat koji je dobio ogromna sredstva iz drzavnog budzeta da pokrene "prava istrazivanja". Bio je to odgovor drzave na pojavu alternativnih lekova kao sto je bio Laetril.

http://www.srpskenovineogledalo.co.yu/, br.47

www.srpskoogledalo.co.yu