Sunday, January 29, 2006

IRANSKA NAFTNA BERZA I TREĆI SVETSKI RAT

Koliko je kriza sa Iranom ozbiljna pretnja svetskom miru? Da li su mogući nuklearni udari na Iran? Žive diplomatske aktivnosti upravo se odigravaju na svetskoj političkoj sceni i veoma nalikuju onima pred izbijanje prva dva svetska rata. Ovog puta vrše se i ozbiljne pripreme za slučaj upotrebe nuklearnog oružja.
Sedamnaestog novembra proše godine Vladimir Putin je proveo sedam sati u tajnom razgovoru sa turskim premijerom Erdoganom, prilikom ceremnonije otvaranja podvodnog gasovoda izmedu Rusije i Turske. Erdogan je, kažu obaveštajni izvori, obećao Putinu, inače svom prijatelju, da Turska neće dozvoliti korišćenje svojih vojnih postrojenja za američke napade na Iran.
Ubrzo nakon toga kreću intenzivne američke posete Turskoj. Tamo idu i šef CIA Peter Gos, i šef FBI, Robert Muler, i državni sekretar Kondoliza Rajs. I turski načelnik generalštaba Jasir Bujukanit odlazi na poziv SAD u Pentagon gde ga domaćini ubedjuju preciznim obaveštajnim podacima da Iran podržava Kurdsku Radničku Partiju i njenu gerilu u Turskoj. Dakle, bolje da Turska bude američki partner u napadu na Iran.
Istovremeno SAD pokušavaju da u borbu protiv Irana uključe i svoje savezničke države Bahrein, Saudi Arabiju, Pakistan i Jordan. Njima Pentagon uglavnom predočava dokaze o delovanju Al Kaide. Najžešći “dokaz” dobio je Pakistan kada su američki avioni pre tri nedelje izbombardovali jedno selo u Pakistanu, gde su se navodno skrivali teroristi. O ubijenim civilima u tom selu, globalni mediji nisu izvestili. O ubijenim “teroristima” jesu.
Tu je i najnovija pretnja samog Osame Bin Ladena (za koga su čak i vodeći globalni mediji pre tri godine objavili da je umro). Ali nije važno, sad je potreban živ. Iz svog skrovitog mesta Bin Laden je uspeo da proturi svoju najnoviju preteću audio poruku. Eksperti za arapski jezik kažu da je zaboravio da kaže citat iz Kurana, što je do sada redovno činio, pa im to ne liči na Bin Ladena. Ali, nije važno, jer u SAD i Evropi koliko ljudi uopšte zna arapski. Važna je poruka, koju on vešto šalje jedino preko “nezavisne” i “nevaljale” arapske televizije Al Džazira. To što je ova televizija udaljena samo 16 kilometara od ogromne američke vojne baze Al Udeid u Kataru (koji je glavni američki saveznik u Persijskom zalivu i okružena Petom flotom) nije mu prepreka.
Postoje, naravno, i zemlje koje ne treba ubedjivati, ni bombama, ni diplomatski, ni medijski. One su srećne da budu uz Ameriku, a protiv Rusije, koja je ovog puta stala uz Iran. Tako je poljski ministar odbrane Radek Sikoski uverio ministra odbrane SAD, Donalda Ramsfelda, u poljsku podršku u eventualnim napadima na Iran. Sikorski je godinama radio u američkom Institutu za preduzetništvo gde je bio kolega sa Ričardom Perleom, Majklom Ledinom i Lin Čejni (drugom damom SAD). Svi oni su pripadnici neokonzervativnog krila u Bušovoj administraciji i cionisti. Takodje su Poljaci uverili Ramsfelda da će u slučaju eventualnog neslaganja medju zemljama NATO-a Poljska biti čvrsto na strani SAD.
E, za ta uveravanja i još eventualno neka predstojeća, posebno iz bivšeg istočnog bloka, Rusija je malo zavrnula gas nekim evropskim zemljama, ali i Ukrajni i Moldaviji. To je bila jasna poruka i Austriji, Nemačkoj, Francuskoj, Poljskoj, Rumuniji, Češkoj, Slovačkoj, Sloveniji, Francuskoj, Italiji, Madjarskoj, Bosni, Srbiji i Hrvatskoj šta ih čeka u slučaju da pruže podršku SAD u napadu na Iran.
Predsednik Buš odmah je optužio Rusiju da koristi gas kao oružije za političko ubedjivanje, a sa čime se složila i briselska administracija EU, koju kontroliše Vol Strit.
Zemlje dalekog istoka imaju, medjutim, teže probleme. Pojedini azijski obaveštajni izvori tvrde da je nedavna odluka Burme da premesti svoju prestonicu iz Ranguna 320 kilometara sevreno u Pjinman, posledica kineskog upozorenja (Burma i Kina su saveznice) da u slučaju razaranja nuklearnog postrojenja u Iranu (reaktora u Bušaru) može doći do formiranja radioaktivnog oblaka. Njega bi zahvatila monsunaka vazdušna strujanja i dovukla preko Indijskog okeana pravo u područije Ranguna. Na istoj putanji bi se našli obalski gradovi - Daka, Kalkuta, Mumbai, Čenej i Kolombo. Hiljade vladinih službenika iz Burme dobilo je samo dva dana da se spakuje i predje u severniji, viši i suvlji Pjinman. Sezona monsuna je izmedju maja i oktobra, a napad SAD na Iran očekuje se u martu.
U susednom Jemenu su i zapadne naftne kompanije zabrinute zbog toga što i arapske zemlje mogu biti obuhvaćene monsunskim radioaktivnim padavinama u slučaju nuklearnog udara na Iran, što bi ugrozilo mnoge njihove radnike , ali i poslove. Radioaktivni oblak bi ugrozio i Pakistan, Indiju, Kinu, Rusiju, Japan. Pakistan, za sada američki saveznik, ima nuklearno naoružanje ali bi njegova upotreba provocirala Indiju, koja je takodje nuklearna sila i ima strateški nuklearni sporazum sa Rusijom, Kinom I Brazilom. Brazil, Venecuela i Kuba su takodje saveznice i žestoki neprijatelji SAD.
I, eto opšte globalne pometnje. Zanimljivo je da su sve ove zemlje poslednjih godina kupile ogromne količine najsavremenijeg ruskog naoružanja, a baš ruska nuklearna tehnologija se koristi u Iranu, kao i u Indiji. Veliki broj ruskih inženjera trenutno je u Iranu.
Da li je razvijanje iranskog nuklearnog programa zaista razlog za toliku pometnju, kako tvrde zvaničnici i pojedini “analitičari”? Predsednik Medjunardne agencije za nuklearnu energiju (IAEA), Mohamed El Baradej, veruje da Iran i kada bi hteo da razvija nuklearno oružje ne bi to mogao da učini ni za narednih 20 godina.
SAD, ipak, imaju paničan strah od Irana. Opasnost su, tvrde Amerikanci, islamski teroristi i njihova želja da unište zapadnu civilizaciju i povedu sveti rat - Džihad. Ali, gde je tu logika? Iran, Irak, Saudi Arabija, Kuvajt, kao i mnoge druge islamske zemlje u Kaspijskom regionu leže na ogromnim rezervama nafte, a Amerika i zapadna Evropa su im najbolji kupci. Zašto bi neko uništavao i terorisao najboljeg kupca, od koga zapravo i živi?
Drugi “analitičari” tvrde da SAD i Izrael žele da se dočepaju nafte, ali zašto bi Amerika slala vojnike kada dolara već ima u izobilju i sasvim lagodno naftu može kupovati koliko god joj se prohte. Baš kao što to već decenijama radi.
Upravo tu i leži problem - u dolarima.
Amerika ima monopol na tržištu nafte. Cena nafte se odredjuje u dolarima i prodaje na dve berze – NYMEX-u ili Londonskoj medjunarodnoj naftnoj razmeni (IPE). Obe berze drže Amerikanci i trgovina naftom je moguća samo u dolarima. Ovo primorava centralne banke širom sveta da drže velike zalihe dolara iako je zelena moneta trenutno jemac za preko 8 triliona dolara američkog nacionalnog duga, a Bušova administracija odlučna da ovaj dug još održava čak smanjujući takse. Trenutni dug SAD je 8,162 triliona dolara, a maskimalno zaduženje koje je Kongres odobrio iznosi 8,184 triliona. Ovaj plafon će biti dostignut već sredinom februara.
Američki monetarni monopol je perfektna piramidalna šema. Dokle god su države primorane da naftu kupuju na tržištu i plaćaju u dolarima, SAD može nastaviti raskalašan život. Ogromne količine dolara koje SAD štampaju, zapravo nemaju nikakvu stvarnu vrednosnu podlogu, ni u robi, ni u zlatu. Vrednost dolara počiva samo na njegovoj potražnji. A da bi došle do dolara, zemlje širom sveta moraju da prodaju robu, rad, sirovine.

Dolar sada čini 68% svetske monetarne rezerve, dok je pre deset godina to bilo 51%. Zato Amerika mora, ne birajući sredstva, da gura na naftno tržište dolar i bori se protiv mnogo stabilnije valute - evra. U protivnom centralne banke širom sveta bi svoje devizne rezerve obogatile i drugim monetama, a dolari bi bili vraćani u vagonima u SAD gde bi nastala razorna hiperinflacija.
Jedina opasnost za ovu ekonomsku strategiju je konkurencija neke druge berze koja bi se bavila trgovinom nafte. Iran baš to želi i planira da u martu otvori sopstvnu berzu i naftu prodaje je za stabilan evro, ali možda i kineski juan, jer Iran već ima nekoliko dugoročnih strateških ugovora sa Kinom o isporuci nafte i gasa.
Zato je američki “naftni ambasador” Stiven Man, koji je učestvovao u uspešnim pregovorma oko izgradnje gasovoda iz Turkmenistana preko, Avganistana do Pakistana, upozorio nedavno Iran da prestanu da grade naftovod prema Indiji.
Dakle, Bušova vlada ne može dozvoliti Iranu da otvori berzu nafte i prodaje je za evre. Zato će SAD ući u bilo kakav rat, kako bi održali dolar kao svetsku rezervnu monetu.
Sve ovo se u vodećim medijima vešto sakriva i predstavlja deo prećutne svetske politike. Priče o razvoju nuklearnog oružija samo su izgovor kako bi se u javnosti ova intervencija opravdala. Jer kako objasniti gradjanima SAD, ali i sveta, da Supersila ništa ne stvara i ne proizvodi, već decenijama, ali da obilato ekspolatiše druge nacije i želi tako da nastavi. I zbog toga mora stalno da ratuje. Samo mali broj ljudi u SAD, zna da u zemlji veoma brzo može doći do ekonomskog sloma. A takodje i svim onim zemljama koje čuvaju svoje devizne rezerve u dolarima. Tu spada i Srbija.

I svet, na žalost, mora da ratuje da bi SAD bila imperija.

KOME JE POTREBNA EU
Kada je Irak 2000. počeo naftu da podaje za evro, Sadam Husein je postao “opasan diktator koji razvija oružje sa masovno uništavanje”. Irak je već 2002. napadnut. I Venecuela je počela da naftu prodaje za evre, a CIA predsednika Čaveza uporno pokušava da likvidira. Rusija je takodje počela da prodaje nafu za evre, a svoje devizne rezerve obogatila drugim valutama. Baš kao i Kina.
Izvesno je da bi većina zemalja u svetu više volela da naftom trguje preko evra. Iako je to za SAD katastrofa, bankari iz Vol Strita su ovakav razvoj dogadaja odavno predvideli. Zato su na vreme počeli da stvaraju rezervnu monetu, a to je evro i rezervnu, dovoljno veliku državu, a to je EU, sa administrativnim sedištem u Briselu. Zato mnoge evropske zemlje ovakvu EU ne vide kao autentičnu tvorevinu u interesu evropskih naroda, već nametnutu od strane svetskih bankara i cionista. U državama Evrope sve više jačaju nacionalne političke stranke.
Kako je “Kruna” svetskog bankarskog kartela u Londonu, Britanija je morala da zadrži sopstvenu monetu. To je poslednje, utočište Bankara za slučaj da im sve propadne. Politika jeste kako piše Bržežinski igra na šahovskoj tabli, ali šahovsku tablu za sada čvrsto drže Bankari. Svetu su predvideli tri svetska rata još pre stotinu godina, a da li bog zaista triput pumaže, videćemo uskoro.

RAT KAO ODBRANA OD TERORIZMA
Amerika ne može tek tako napasti Iran, već može samo povesti odmazdu u “ratu protiv terora”. Dakle, moraju se prvo negde oglasiti teroristi. Da bi odmazda bila silovita i teroristički napad na SAD mora biti žestok, najverovatnije oružjem za masovno uništavanje. To će gradjanima SAD, ali i čitavom svetu biti “dokaz” za šta su sve spremni islamski fanatici. Meta terorista može vrlo lako biti neki sportski stadion, aerodrom, trgovinski centar u SAD. Najbolje je da tada budu uključene TV kamere kako bi svet to video. Ovaj teroristički akt će biti odmah pripisan Iranu, a onda sledi odgovor Imperije.
U falš terorističkim napadima Mosad i cionisti su veoma iskusni i istrenirani. Poslednji njihov teroristički akt je bio udar avionima 11. septembra 2001. na kule STC i na Pentagon. Istorija, koja se ne nalazi u zvaničnim udžebenicima, beleži ih još mnogo (.

ZAŠTO SE POMINJE HOLOKAUST?
Iran u čitavoj ovoj ratnoj uvertiri očito teško provocira cioniste. A najgora provokacija je potezanje “istine o holokaustu”. Iranski predsednik Ahmadinedžad želi da organizuje naučni skup gde bi mnogi poznati revizionisti, koji su istraživali koliko je zaista Jevreja stradalo u Drugom svetskom ratu, to javno i naučno izneli. Revizionisti bi tu pokazali dokaze o “samo” 280 000 mrtvih u svim konclogorima, a ne 6 miliona kako su to plasirali cionistički mediji. Većina logoraša je umrla od tifusa, a leševi su spaljivani kako se zaraza ne bi širila. U gasnim komorama je vršeno uništavanje vašiju i drugih parazita sa odeće i ćebadi. I to bi bio šok za Jevreje širom sveta koji veruju da su milioni pripadnika njihovog naroda stradali. Još gore, shvatili bi da je cionistička elita naplatila preko 40 milijardi dolara na ime ratne odštete u njihovo ime. Zato se cionisti trude da sve evropske države donesu zakone kojima se zabranjuje negiranje holokausta. To se može očekivati uskoro i kod nas. Nekoliko poznatih svetskih istoričara zbog ovakvih zakona u Austriji, Nemačkoj i Francuskoj već sedi u zatvorima (Zundel, Irving…).

Tuesday, January 24, 2006

SLUČAJ MOBTEL - KO DOBIJA?/DA LI SRBIJOM VLADA ORGANIZOVAN DRŽAVNI KRIMINAL?

Piše:
Ivona Živković


U svetu politike uvek se gleda ko iz nekog sukoba izvlači dobit, materijalnu naravno, jer politika se zbog toga i vodi.
Dok traje nevidjena medijska kampanja u kojoj se lome koplja na relaciji Vlada Srbije protiv Porodice Karić, pogledajmo iz sasvim neutralnog ugla aferu Mobtel i analizirajmo – ko dobija. Verovali ili ne – dobit su za sada izvukli Karići, najmanje 250 miliona evra (neko pominje i 400 ) Raifaizen banka, najmanje 21 milion evra i Hipo Alpe Adria banka , najmanje 71 milion evra. Kolika je dobit pojedinaca koji su u ovom unosnom poslu posredovali i kumovali lobiranjem i zloupotrebom službenog položaja, moraće da otkrije policija. Naravno, ukoliko se i ona nije negde ovajdila. A ko je oštećen? Gubitnik je država Srbija i to najmanje 1 milijardu evra.
Ali hajde da vidimo šta se stvarno oko Mobtela odigralo.
Kada je još 2004. godine, danas u medijima često citirani Tihomir Živanović, bivši savezni inspektor za telekomunikacije i stručni saradnik sindikata Telekoma Srbija, iznosio na konferencijama za štampu mnoge nepravilnosti o poslovanju Mobtela, malo je novinara bilo raspoloženo da o tome piše. Živanović, koji je u medjuvremenu bio i član Vladine radne grupe za utvrdjivanje vlasničkih odnosa u Mobtelu, zajedno sa profesorom Ekonomskog fakulteta u Beogradu, dr Ljubišom Dabićem, početkom 2005. podneo je predlog JP PTT Srbije i Javnom tužilaštvu da na osnovu postojeće dokumentacije pokrenu kod Trgovinskog suda u Beogradu postupak o ništavnosti ugovora o osnivanju Mobtela. Razlog: raspoloživa dokumentacija pokazala je da skoro ne postoji ni jedan pravni akt koji nije u suprotnosti za nekim zakonom.
To je značilo da bi Mobtel, pozitivnim rešenjem Trgovinskog suda, mogao preći u ruke države u stopostotno vlasništvo, jer je osnovan nezakonito.
Svi dokazi su dati, PTT-u, resornim ministrima i predsedniku Vlade, policiji, republičkom tužilaštvu, pravobranilašvu, resornom skupštinskom odboru.
Tada je izneta i procena da je tržišna vrednost Mobtela jednu milijardu evra, najmanje. To je otprilike i cena koju je moćni mobilni operater Vodafon bio spreman da plati za Mobtel, kada su vodjeni razgovori još u vreme vlade Zorana Djindjića. Sa stopostotnim vlasništvom država bi, ako bi odlučila da proda Mobtel, stavila u državnu kasu ni manje ni više nego MILIJARDU EVRA. Ako je za otvaranje jednog radnog mesta kod nas potrebno oko 5 000 evra, to znači da bi se prodajom Mobtela, najmanje 200 000 ljudi u Srbiji moglo zaposliti, bez uzimanja stranih kredita kod Raifaizen banke, Hipo Alpe Adrija banke i ostalih svetskih banaka. Bila bi to čista dobit za državu i za gradjane.
Umesto toga, Ministar za kapitalne investicije, Velimir Ilić, inače prijatelj Bogoljuba Karića, javno je izneo sopstvenu procenu vrednosti kompanije Mobtel, ceneći je na oko 600 miliona evra. Otkud takva stručnost Velimiru Iliću, kada se time bave posebne agencije za procenu koje to i dobro naplaćuju? Odmah je najavio i da država MORA da proda svoj udeo od 49% u Mobtelu, jer to zahteva EU.
Kupac bi se za te novce odmah našao, jer ko ne bi kupio kompaniju za upola cene od njene stvarne vrednosti. Ideju da Mobtel proda za upola cene imao je i pokojni premijer Zoran Djindjić, zatim i Zoran Živković. Naravno prvi kupac bi odmah kompaniju preprodao, možda i drugi i tako redom dok se ne bi došlo do maksimalne cene. Ko bi se sve u ovom lancu ugradio u procene, konsalting, provizije... nije teško pretpostaviti. Samo jedan posto provizije na cenu od 600 miliona evra, ili na 294 miliona (49%) ogroman je novac.
Ali pošto sa papirima o osnivanju Mobtela stvari nisu stajale čisto, a bilo je i mnogo nezakonitog istakanja novca od strane Karića iz zajedničke kompanije i na štetu državnog PTT, Vlada je mogla sa Karićima i malo da se poigra (može se upotrebiti i glagol uceniti).
Za Kariće je sve bilo bolje od NIŠTA, kao što su predlagali Živanović i Dabić. Naravno da su za to Karići bili spremni dobro da »časte«. Da li su i koga u Vladi, u PTT-u, u tužilaštvu »častili« čokoladama, bombonama, viskijem... za sada je tajna. Činjenica je ipak, da država tj. JP PTT Srbija, spor kod Trgovinskog suda nikada nije pokrenula. To znači da je bila spremna da Karićima ostavi parče kolača. Zašto, pitate se? Dobro se pitate. Zbog čokoladica i bombonica verovatno.
Da li bi pri ovom dilu (može se čitati uceni) Karićima pripalo baš 51% ili 47% ili 35% ili samo 10% bilo je samo pitanje dogovora izmedju države i Karića (uz veću ili manju čokoladicu, naravno).
Tako je u krenula priča o utvrdjivanju vlasničkih odnosa, a koja je po zahtevu Karića preneta u Cirih i još nije završena. Ali, sudija Mark Blesing uvidom u papire, verovatno je shvatio problem (i igru) i najverovatnije će ovaj predmet vratiti zainteresovanim stranama da se dogovore. Zato je država reagovala pre nego što je ovaj spor završen.
Mobtelu je hitno oduzeta licenca (mada u Srbiji on i dalje radi), skinuti su predajnici samo na Kosmetu i krenula je novinarska hajka na porodicu Karić. Kome je Mobtel bio konkurencija na Kosmetu, posebna je priča (o čemu smo pisali u br.494).
Karići su, medjutim, dobar deo kolača već naplatili. To je, po informaciji koja je diskretno puštena na BK TV, najmanje 250 miliona evra koje su dobili prodajom Mobtela tj. BK Trajda austrijskom finansijskom konzorcijumu, koji vodi Martin Šlaf. Ovaj moćni konzorcijum postao je iskusan u kupovini i preprodaji državnih telekomunikacionih sistema u nekim zemljama istočne Evrope.
Naravno, sada je na Martinu Šlafu da Vladi Srbije nudi čokoladne Mocart kugle, u čemu je on inače veoma iskusan i vešt.
Ako ne znate Evropska Unija je zato i napravljana da bi se spekulativni (bankarski) novac sa zapada prelio u istočne države i bukvalno isisao sve privredne i strateške resurse ovih naivnih zemalja željnih evra (čitaj papira) i kapitalizma.
A najbolje oružje za to su banke. Tako je i sadašnja tranziciona srpska vlada, koja je došla uz pomoć stranog finansijera sa Vol Strita (Džordža Sorosa) stavljena u ulogu likvidacionog direktora nad svim isplativim privrednim resursima. Zato je njihov jedini zadatak ulazak u EU i verno služenje bankarskoj oligarhiji.
Dakle, trebalo je napraviti i posao za banke. Da li pri tome za svaki kredit kojim teško zadužuju gradjane Srbije dobijaju samo pohvale od MMF –a ili su čašćeni i sa nekom čokoladicom i bombonicama, neka čitaoci sami zaključe.
Tako je Vlada Srbije donela jednoglasno odluku da preuzme i dugove Mobtela, a koji kako kažu, iznose 71,4 miliona evra kod Hipo Alpe Adria banke i 20 miliona evra kod Raifaizen banke.
Da bi ove dugove servisirala države je saglasna da uzme nove kredite kod istih banaka što znači zaduži gradjane Srbije (oko 91 milion evra), pa su tako odličan posao napravili i strani bankari. Naplatili stari dug i plasirali novi kredit. Neće valjda Vlada po Londonu, Kipru i ko zna gde sve da juri novac koji je Karić godinama istakao iz Mobtela i iznosio iz zemlje. Najlakše je da narod sve to pozlati.
Naravno, vešti stručnjak za destrukciju ekonomije, Mladajan Dinkić, objasnio je da je ovaj potez Vlade upravo za »nacionalno dobro« jer je tako država došla u vlasništvo 70% Mobtela (onogo što je mogla imati 100%). Naravno za tih 70% narod mora da plati još 91 milion evra, umesto da Vlada vrati u državno vlasništvo jednu milijardu evra, nezakonito otudjenu. Ali to je cena koju gradjani plaćaju kada imaju ovakvu vladu koja voli »slatkiše«.
Sa druge strane ogromna medijska hajka na Kariće baš njima daje šlagvort za nevidjenu demagogiju i napade na Vladu. Ako ne verujete da je sve režirana igra, pogledajte poteze koje je Vlada povukla - svi oni su nepogrešivo pogrešni odnosno takvi da na sudu ne mogu proći: Nezakonito je oduzela licencu za rad (to nije u nadležnosti Vlade već Agencije za telekomunikacije), nezakonito se meša u raspodelu stanova (što je unutrašnja politika kompanije), nezakonito vodi medijsku hajku protiv članova porodice Karić objavljujući njihove privatne adrese, preti hapšenjem onima za koje zna da su policiji i pravosudju nedostupni - Patrik Harpur i Sreten Karić, te hapsi i drži u pritvoru one sitne izvršioce koji nemaju isključivu odgovornost za pričinjenu štetu.
Oni koji su zaista odgovorni, a to su predsednici i članovi Upravnih odbora JP PTT Srbija, kao i njegovi generalni direktori koji godinama nisu podneli ni jednu krivičnu prijavu protiv Karića, a što su po Krivičnom zakonu bili dužni, još se ne hapse. Naravno tu su i visoki državni činovnici koji su sve ovo odavno znali i ćutali.
Na žalost, mnogo je u Srbiji novinara kojima je kora hleba draža od istine i državnog interesa, dok »nezavisni« politički analitičari, republički javni pravobranilac i javni tužilac imaju očito problema sa vidom. Ili i sami vole slatkiše.
Pravnim jezikom, medjutim, sve što se odigrava oko Mobtela ovih dana, u pravnoj državi bilo bi nazvano ORGANIZOVANIM DRŽAVNIM KRIMINALOM. A za to su svuda u svetu, pa i kod nas, zagarantovane teške zatvorske kazne.
Sada su na potezu republički javni tužilac i ministar policije.
Ukoliko ne raeguju ODMAH, ova vlada moraće da se održava na vlasti i kontroliše rad pravosudja i policije u Srbiji bar još 20 godina, jer ova vrsta kriminala toliko ne zastareva.

ANTRFILE 1
TAJNA VEZA - ŠLAF, ŠARON, NATANJAHU, ABRAMOF, ČEJNI, OLBRAJT, KARIĆ, DJUKANOVIĆ…?Otkriće da je profesionalni lobista Džek Abramof, prljavim novcem potkupljivao neke američke kongresmene upravo postresa Ameriku. Opran novac dolazio je iz lanca kazina u nekoliko zemalja pa i “Oazis kazina” u Palestini. Istraga je, medjutim, otkrila da je preko istog kanala išla i lobistička akcija, koju je kažu, pripremio američki potpredsednik Dik Čejni, u želji da spreči izbor Ehuda Olmarta (iz Šaronove Kadima stranke) za premijera Izraela. Čejniju je važno da na to mesto sedne Benjamin Natanjahu, kako bi neokonzervativni i cionistički klan, koji danas potpuno kontroliše Belu kuću, imao i svog čoveka na čelu Izraela. U Izrael se poslednjih godina slio ogroman kapital rusko – ukrajinske mafije, koja se infiltrirala i u redove Likud partije. To je izazvalo veliki revolt gradjana i ojačalo izraelsku Radničku partiju, što neokonzervativcima u Americi, kao ni u Izraelu, nikako ne odgovara. Sa Likudovog broda koji tone pobegao je i njen osnivač Šaron.
Skandal je medjutim izbio kada su Demokrate otkrile izvor finansiranja ovog neokozervativnog krila u Republikanskoj stranci - a to je opran novac iz kazina. Kako je u Izraelu rad kockarnicama zabranjen, Jerihon na Zapadnoj obali je idealna lokacija za izraelske kockare i “Oazis kazino” je tu počeo da radi 1998. On je delimično u vlasništvu CAP kompanije iz Lihtenštajna u kojoj je palestinska vlast, koju je vodio Jaser Arafat, imala 23% posto deonica. Drugi deoničar je bila kompanija “Kazina Austrije Internacional”, gde je glavni investitor Martin Šlaf, blizak prijatelj Arijela Šarona (ova firma je upravo dobila licencu za rad za svoj “Grand kazino” u Beogradu). Šlafov brat Džejms je takodje zbog pranja para potpao pod istragu izraelskih vlasti. Američki izvor tvrdi da je pretprošle nedelje izraelska policija zaplenila kompjutere, mobilne telefone, dokumenta iz kuće Šlafovih roditelja u Izraelu, dok je on bio tamo u poseti.
Sa druge strane, iako je kritikovao rad kazina “Oazis”, smatrajući da opran novac kasnije ide palestinskim teroristima, Natanjahu je kao ministar finansija u bivšoj Šaronovoj vladi, izgleda preusmerio baš od tog novca koji je koristo Abramof nekih 140 000 dolara svojim političkim pristalicama na Zapadnoj Obali i to za kupovinu oružja, pa je i on potpao pod istragu. Ministarstvo pravde Izraela, medjutim, iako je istraga skoro završena, odložilo je podizanja optužnica, sve dok se ne završe prevremeni izbori 28. marta.
Džek Abramof je u SAD lobirao i za Crnu Goru i Mila Djukanovića (koji sada Karićima pruža utočište), sa ciljem da „osmisli propagandu i napravi novi identitet, drugačiji od identiteta srpskog naroda”. O tome je veoma uočljivo ovih dana pisala i “Politika” koja je preko WAZ kompanije i Bode Hombaha bliska interesnim krugovima okupljenim oko američke Demokratske stranke. Na istom “levičaskom” krilu su i Džordž Soros i Madlen Olbrajt, koja je ovih dana žestoko kritikovala politiku Džordža Buša u Iraku, jer je time “skrenuo pažnju sa mnogo većih problema u Iranu, Severnoj Koreji, Latinskj Americi i Kini”. Buš se pravdao bukvalno rečima da “ne može više stvari da radi u isto vreme”.
Sve ovo pokazuje kako se sukobi interesa svetskih poslovnih i političkih klanova i lobija, ali i rusko-ukrajinsko-izraelske mafije prelamaju u Srbiji, u Crnoj Gori i na Kosmetu. Sa druge strane, otvaranje austrijskog “Grand kazina” u Beogradu savršeno dobro pokazuje kakav novac će ulaziti u Srbiju, kome i čemu će služiti kada izadje, i koji biznismeni danas ovde investiraju. Posebno je zanimljivo da je sve više poslovnih dilova u starteškim oblastiima sa izraelskim biznismenima.
ANTRFILE 2

Ako je sve igra i ova vlada dobro služi stranim finansijskim interesima, logično je zapitati se zašto se onda od nje distanciraju upravo DS, GSS, PSS (Karićev), LSV (Čankov) i mnogi drugi iz bivšeg DOS-a, kad svi potpadaju pod isti interesni kišobran finansiran iz inostranstva i troniran 5. oktobra 2000.
Da li zato da ne bi samo radikali bili opozicija i eventualno došli u situaciju da sami mogu nakon sledećih izbora da formiraju vladu?

Wednesday, January 11, 2006

AFERA MOBTEL - KAKO SU KARIĆI I MADLEN OLBRAJT UKRSTILI KOPLJA NA KOSOVU

Istorija pokazuje da su se ratovi uglavnom vodili zbog materijalnog interesa tj. otimanja tudjeg. Izuzetak su, naravno, moderni »oslobodilački« ratovi iz »humanitarnih« razloga.
Jedna takva »mirotvorna« ratna operacija pokrenuta je prema SRJ 1999. godine. Glavni zagovornici su bili Amerikanci, dok su ostali članovi NATO alijanse aktivno pomagali. Najagilnija u američkoj borbenoj ekipi svakako je bila Madlen Olbrajt, državni sekretar za inostrane poslove. Poreklom Čehinja, bolje je od ostalih, valjda, poznavala slovensku hrišćansku dušu koju je trebalo pacifikovati. Za albanske duše bili su zaduženi izmedju ostalih Holbruk, Dol, Lantoš...

Čim je bombardovanje završeno, a Srbija potpisala mirovni sporazum, čitavo Kosovo je za svaki slučaj, dok se strasti potpuno ne smire, stavljeno pod medjunarodnu administraciju - Umnik. Od tada ova »nepristrasna« adminsitracija ima veoma nezahvalan zadatak da funkcioniše kao državna uprava i nadgleda kako ekonomske interese »buduće nezavisne države« štite demokratski izabrani političari. U praksi to znači nagledaditi i privredu na teritoriji koja još pripada Srbiji, gde se nalazi infrastruktura koju su decenijama gradili svi gradjani bivše SFRJ, a koja se sada, manje ili više diskretno, obećava kosovskim Albancima, ukoliko dobiju željno očekivanu »nezavisnot«. Ali, UMNIK mora imati u vidu i interese »oslobodilaca« iz NATO alijanse. Jer i oni su mnogo bombi uložili.
Tako su se interesi odmah ukrstili kada su u pitanju strateški resursi: energetika, telekomunikacije, finansije i rad obaveštajnih i policijskih službi. Pošto su telekomunikacije u svim oblastima osnovna alatka prvo su tu krenuli okršaji zainteresovanih za profit.
Pošto će Zapadni Balkan imati u novom globalnom geopolitičkom repozicioniranju veoma važnu ulogu (Balkanska unija ako ne uspe EU), svi komunikacioni sistemi, kao i mediji moraju biti pod kontrolom najjačih igrača.
Zato je ključnu ulogu u ovoj “mirotvornoj misiji” dobio i Džordž Soros, stručni izaslanik globalne bankarske oligarhije iz Vol Strita, specijalizovan pored rada na berzi i za telekomunikacije. Evo kako to izgleda u praksi.
U opštem kosovskom haosu, za vreme i neposredno nakon NATO bombardovanja radnici Medjunarodnog Komiteta za pomoć ugroženima (IRC), Pol Mejer i Teresa Kroford odmah su »shvatili« da im je najviše i pre svega drugog potrebna internet komunikacijska mreža (!) kako bi ponovo ujedinili razjedinjene porodice i meštane pojedinih sela. Bolnica i puteva Kosovo je valjda već imalo na pretek.
Kao humanitarac sa odlčnim vezama u telekomunikacijama(!) Mejer je odmah ubedio kompanije AKRON iz Ohaja i MikroTik iz Latvije da budu donatori bežičnog linka i prateće opreme. InterPaket iz Santa Monike poslao im je satelitsku antenu (tanjir) i tako je nastao IpkoNet tj. Internet Projekt Kosovo. Na čelo Ipko Neta odmah je stavljen domaći čovek Akan Ismaili, inženjer, koji je dobio zadatak i da unapredi sistem tako da on postane ne samo vodeći internet provajder već i mobilni operater, kad se steknu uslovi. A na tome će se aktivno raditi.
Kako je princip svih humanitarnih nevladinih organizacija koje finansira Soros da ostvare i profit, gde god je to moguće, polako je pripreman teren da Ipko Net postane ozbiljna telekomunikaciona kompanija koja će pružati komercijalne usluge stanovništvu. O značaju mobilne telefonije, interneta, slobode medija i povezivanju sa svetom, evro-atlantskim naravno, brinule su brojne ekipe nevladinih edukatora. Osnovan je odmah i IPKO institut koji je vodila pomenuta trojka (Teresa, Akan i Majer). Program koji su sprovodili nazvan je CISCO. Da podsetimo da su sličani programi nakon 5. oktobra 2000. uvedeni i u Srbiju, a najpoznatiji fond je MDLF koji je osnovao i RTV B92. Da bi se ova TV što brže razvijala, Narodna Banka joj je ustupila jednu svoju zgradu. Začeta je i kablovska mreža SBB KDS. Dok je Srbija odugovlačila sa izdavanjem licence, ova mreža se razvijala. Mobilnu telefoniju, nažalost, Srbija je već imala prilično razvijenu, u čemu je znatno doprinela i BK Grupa. Ko je u tome bio glavni strateg, još je tajna.

Sa objašnjenjem da se tako radi u čitavoj EU, stvoreno je na Kosovu i nezavisno regulatorno telo za telekomunikacije, TRA, na čijem čelu se našao Anton Beriša, a mobilnu telefoniju su i dalje držali Telekom Srbija i Mobtel. Ovaj drugi imao je prilično moćnu infrastrukturu, koju su odmah nakon ulaska KFOR-A svi koristili, pa i novoosnovane kosovske institucije i delimično Umnik. UN je tada dao dozvolu Mobtelu za rad na Kosovu. Ipak, Kofi Ananu neko je u medjuvremenu skrenuo pažnju i na Ipko Net, pa je Gen. Sekretar UN u svom govoru odmah pozdravio ovaj projekat kao “izuzetno važan za Kosovo” nazivajući ga “modelom za budućnost u slučaju humanitanih kriza”.
Mobtelu je tako stavljeno do znanja da na Kosovu više nije potreban. Baš kao ni Telekom.
Ipak Karići se nisu dali oterati iz unosnog biznisa u srcu sopstvene kolevke. Pored toga što su već imali infrastrukturu i razradjenu uslužnu i prodajnu mrežu ( i tu bili u ogromnoj prednosti), znali su i ljude od uticaja u novom političkom životu pokrajne. To su naravno, morali biti novokomponovani bogataši, bliski “oslobodilačkoj” vlasti i OVK. Tako nastaje saradnja sa Ekremom Lukom, “uspešnim biznismenom”, koji je znao i kako se u previrućim kosovskim vremenima prave veliki poslovi. On osniva Mobikos i preuzima Mobtelove korisnike, njih oko 300 000, kao i dnevni prihod od oko 3 miliona dinara.
Za to vreme i Ipko Net nalazi strateškog partnera i to državni PTK (Pošta i Telekom Kosova). Tako PTK umesto da investira u domaći “Dardanet”, koji je do tada obavljao internet usluge, odlučuje da državne pare usmeri u inostrani Ipko Net i gradi za njegove potrebe infrastrukturu. To se nekim Kosovarima nije dopalo. Zašto, da grade svojim parama infrastrukturu, a pare od usluga da posle pokupe stranci pitali su glasno i vladu i Umnik? Za koga to radi njihova vlada, ako ne za nezavisno Kosovo i domaću ekonomiju? “Oslobodici” su dobili svoju ulicu i spomenik i večitu zahvalnost, ali zar moraju baš da im pokupe i najunosniji biznis?
Ali, kosovska marionetska vlada je odlučila - razvijaće se Ipko Net.
Tako je za početak Ipko Net sklopio ugovor sa KEK-om o korišćenju njihove infrastrukture, uz mesečnu naknadu. Posao je nadgledao UMNIK. Da podsetimo čitava kosovaka elektroenergetska infrastruktura radjena je parama iz bivše SFRJ. Ali pitanje korišćenja srpske imovine za potrebe stranog konkurenta zvanično niko iz Beograda ne pokreće previše glasno.
Tako Ipko Net postaje vodeči internet provajader i uspeva da pokrije oko 70% stanovništva i skoro sve medjunarodne, vladine i nevladine institucije. Sprema se za uvodenje širokopojasnog interneta, i za te potrebe sklapa ugovor sa Scientific-Atlanta, belgijsko-američkim inovatorom u oblasti kablovske tehnolohgije kako bi dalje gradio modernu mrežu. Kosovo plaća.
Konačno se pojavljuje i strateški partner koji će Ipko Netu pomoći da učestvuje u tenderu i za mobilnu telefoniju. To je moćna i ugledna američka Western Wirelles Corporation iz Sijetla, preko svoje podružnice Western Wireless International (WWI). Na čelu podružnice je Brad Horwitz, koji je istovremeno i izvšni potpredsednik Korporacije. Ova koporacija se nedavno fuzionisala sa moćnom ALLTEL korporacijom, čime je stvoren kapital od 5.5 milijardi dolara. Namera im je da dalje zajednički šire poslovanje u bežičnim komunikacijama u opsegu 850 MHz što će uključivati ukupno 10 miliona domaćinstava u 34 države SAD. Internacionalna podružnica WWI već ima bežične mreže u Austriji, Irskoj, Sloveniji, Gani, Obali slonovače Boliviji, i Haitiju. Danas ona ima licencuu da opslužuje 72 miliona ljudi. Neizgradjeno i zaostalo Kosovo željno mobilne telefonije i interneta, pa još sve kada se svede na bežični prenos (Treće generacije), idealna je poslovna meta.
A da bi se licenca na konkursu dobila, pojavljuje se i moćan lobista. To je konsultantska agencija Olbrajt Grupa, na čelu sa Madlen Olbrajt. Za novu kosovsku elitu koju čine oni koji su do juče bili niko i ništa, Olbrajt je isto što i bog koji ih je stvorio, te za njen angažman vredi platiti.
I Karići jačaju svoje redove, tako što pored Mobikosa u igru ulazi i slovenački Mobitel. Za Mobitel je glavni lobista bio iskusni slovenački (i bivše SFRJ) diplomata, Ivo Vajgl, koji kosovskim Albancima obećava nezavisno Kosovo, samo da Mobitel- Mobikos dobiju licencu. Advokatske usluge Mobitel-u pruža Azem Vlasi.
Pošto je Francuz Bernar Kušner u to vreme bio administrator, pojavo se i treći zainteresovani kandidat za mobilnu telefoniju, francuski Alkatel. On je već bio u poslu u Makedoniji i želeo je da proširi mrežu i na Kosovo. Pošto Kosovo nije moglo da dobije internacionalni telefonski kod, imalo bi makedonski. To se Kosovarima nije dopalo, jer su hteli svoju državu i svoj kod. Zato je Alkatel doveo svog partnera Monako Telekom da im on ustupi, odnosno, proda svoj kod.
Iako su stručnjaci za telekomunikacije smatrali da je to nepotrebno i previše skupo, kosovski političari su, pod pritiskom Umnika i nekih francuskih političara, prihvatili.
Ugovor je potpisao Ministar za Komunikacije Morina, tako što je državnu PTK uveo u partnersku kompaniju sa Alkatelom formirajući zajedničku kompaniju “Valja 900” koja je dobila da radi sa internacionalnim kodom iz Monaka (gde se inače nalazi centrala za medjunarodni tel. saobraćaj). Za samo tri godine ovako sročen ugovor odneo je Kosovu, po rečima direktora kosovskog telekoma, Bedri Rame, 50 miliona evra iako se mogao koristiti privremeni kod UN. Morina je čak ubedjivao javnost da će baš Monako Telekom da pomogne Kosovu da kod ITU dobije svoj kod, i tako valjda, sam sebi poništi unosan ugovor(!) Naravno, od toga nije bilo ništa i Valja 900 i dalje radi preko Monaka, a Kosovari plaćaju papreno. Bedri Rama piše pisma Umniku, novinama, ali nema vajde.
Nakon tendera 2004. licencu za mobilnu telefoniju dobili su Mobitel-Mobikos i Alkatel–PTK (Valja 900). Amerikanci su ispali. I to je za Amerikance, posebno M. Olbrajt sigurno bio šok. Da li bi danas Tači, Čeku, Hardinaj, Redžepi, Kosumi uopšte nešto značili u životi Albanaca da nije bilo Amerikanaca?
Tako je Umnik tender poništio pravdajući se da procedura nije valjano ispoštovana. Ovo je izazvalo ljutnju Kosovara i Slovenaca. Dok su Slovenci najavljivali sudski spor, kosovski Albanci su žestoko kritikovali premijera Redžepija i Umnik, prozivajući ih da rade u korist američkih interesa.
Karići se, medjutim, nisu predavali, već su počeli da se spremaju za nov tender. Tražili su jačeg strateškog partnera, koji će se bolje suprostaviti Amerikancima. Prva varijanta je bio ruski konzorcijum ALFA GRUPA na čelu sa M. Fridmanom, ali izgleda da izabrabni partner nije bio spreman za okršaj sa Olbrajt grupom ili nije imao podršku državnog vrha Rusije. U svim ovim kompanijama, inače, preovladjuje jevrejski kapital, koji je uopšte u telekomunikacijama dominantan.
Tako se kao novi partner nalazi konzorcijum iz Austrije, na čelu sa Martinom Šlafom. Austrijanci su uticajniji u EU nego što su SAD i Rusija, a Šlaf ima dobre veze sa svojom vladom u Beču i Karići formalno prodaju BK Trejd. Koplja za novi kosovski okršaj su spremna.
A onda Mobtelu dolazi udarac sa ledja.
Vlada Srbije odlučuje veoma složno, što je za nju neobično, da krene u rat protiv kompanije Mobtel. Oduzima im se licenca za rad , a na Kosovu kreće isključivanje Mobtelovih predajnika.
Razloga ima više: upozorenje jedne strane policije, navodno prisluškivanje članova vlade koji koriste 063 mrežu(!), dugovi državi i sporno vlasništvo (koji nisu bili važni čitavu deceniju) i sl.
Mobtelu se sprema stečaj, a Karićima medijska blamaža. Za to će im od najveće pomoći biti Sorosovi mediji koji na sva usta denunciraju i potkopavaju Kariće i Ekrema Luku. Dobro su snabdeveni svim poslovnim ugovorima koje treba raskrinkati, objašnjavajući srpskom narodu da je odluka vlade zapravo borba protiv Karićevog lopovluka i prevara. O prevarama Umnika, Sorosa, Olbrajt, Kušnera, zarad interesa sopstvenih kompanija, agencija i belosvetskih interesa, nema govora. Takodje niko ne pominje interes Srbije u oblasti telekomunikacija na Kosovu.
Neka bar iz ove cele priče čitaoci sami zaključe šta znači borba za “nezavisno“ Kosovo i šta je današnja svetska, a šta srpska politika.

“Svedok”, 10. 01.2006.


Pogledati i tekst "Enigma Mobtel - Ko je kome drzava?"
objavljen u "Ogledalu", novembra 2004.