Tuesday, May 31, 2005

DA LI JE SADAM HUSEIN ZAISTA UHVAĆEN?


Jedan od najtiražnijih svetskih tabloida »San« objavio je protekle nedelje, u više navrata, zatvorske fotografije svrgnutog iračkog predsednika Sadama Huseina. Na fotosima »bivši diktator«, u donjem vešu pere i slaže svoju odeću.
O pojavi ovih »ekskluzivnih« fotografija datih preko čitavih strana tabloida, uključujući i naslovnu, izvestili su odmah svi globalni mediji. Vlasnik tablioda »San« je poznati medijski mag, Rupert Mardok, suvlasnik još nekoliko uticajnih svetskih medija.
»San« je distribuiran i u Iraku, pa su TV kamere globalnih medija odmah snimile reakciju anketiranih gradjana: “Muka mi je više od tog Sadama. Zašto ga uopšte slikaju?”, vikala je nervozno mlada žena u kameru. I ostali anketirani prolaznici su potvrdili da im je mrsko što ga ponovo gledaju. Obični gradjani Bagdada žele samo da se ovaj besmisleni teror završi i da počnu da uživaju u slobodi i demkoratiji kao sav ostali svet, bila je poruka svih anketiranih.
Podsetimo da je vest o hvatanju Sadama Huseina tretirana kao prvorazredni medijski spektakl. Objavljena je kao udarna vest u svim svetskim medijima i beskrajno puta ponavljana.
Pol Bremer, američki okupacioni administrator za Irak sa oduševljenjem je 14. decembra 2003.uzviknuo pred novinarima: »Uhvatili smo ga!«
Sledili su video snimci koju su razotkrili svu jad i bedu kojom je završena vladavina moćnog iračkog diktatora.
Uhvaćeni Sadam Husein izgledao je više nego jadno. Starac, zarastao u sedu bradu i čupavu kosu, izvadjen je iz jedne rupe u zemlji, 160 kilometara od svog rodnog grada Tikrita. Iskopavali su ga američki vojnici ašovima, bukvalno kao mrtvaca iz groba. Kao da se simbolika sama sklopila za ovoga »tiranina svetskog mira«.
Da spektakl bude veći otkopavanje i izvlačenje su pratile TV kamere, a veliki »diktator« i »tiranin«, koji je pretio čitavom svetu, a posebno Americi, oružjem za masovno uništavanje, i terorisao sopstveni narod, nije se opirao. Oronuli starac, prestrašenog lika, bez onog prepoznatljivog i buntovničkog prkosa i harizmatskog držanja, snuždeno je ćutao.
Možda zaražen kakvim nepoznatim bojnim otrovima ili opasnim virusom, pred kamerama je pregledan kao životinja. I ovaj, za neprikosovenog lidera jedne države i vojskovodju ponižajavjući, lekarski pregled video je čitav svet.
Pored njega bio je samo kovčeg sa 200 000 dolara. Nije uz njega bilo ni jednog saradnika i zaštitnika, jer su ga očito, svi saborci napustili. Njegovi sinovi, Husaj i Udaj, poznati takodje kao tirani, po izveštavanju istih globalnih medija, likvidirani su već prvih dana iračke opsade.
“Ovo je veliki dan za iračku istoriju”,uzvikivao je trijumfalno Bremer. “Tiranin je u zatvoru!”.
Irački narod, oduševljen, izleteo je na ulice sa automatskiim oružijem (!) i pucao u vazduh. Svi su se radovali, baš kao i prvih dana ulaska američkih trupa u Bagdad kada su upravo gradjani sami oborili Sadamovu ogromnu statuu, naravno opet pred kamerama globalnih medija.
Novinari iz “zapadnih demokratskih zemalja” uzbudjeno su delili ovu radost sa meštanima ne krijući i lično zadovoljstvo što će irački narod i definitivno moći da odbaci oružje i bez straha predje na izgradnju demokratskih institucija kakve poznaje “čitav razvijeni demokratski svet”. U prelaznom periodu, u tome će im pomagati amerčki administratori i vojnici.
Tako je priča o Iraku ušla u sasvim novu fazu, a simbolični raskid sa prošlošću Sadamovim ponižavajućim hvatanjem izgledao je kao da ga je režirao neki holivudski filmski režiser - pravda i dobro, ipak su na kraju pobedile teror i zlo.
“Ovaj strah je najzad uklonjen”, zvanično se oglasio i britanski premijer Toni Bler: “To nam sada omogućava da mu (Sadamu) damo priliku da mu se sudi pred iračkim sudovima, za zločine koje je učinio iračkom narodu”.
Ovom porukom Iračanima, Bler je jasno stavio do znanja ko radi u njihovom interesu i ko poštuje domokratska pravna načela. “Mi sada moramo da ujedinimo čitav Irak u izgradnji nove države i nove budućnosti” dodao je još Bler.
Ovu prvorazrednu medijsku predstavu, nisu u prvi plan stavili samo palestinski mediji pozanti po svojoj naklonjenosti upravo Sadamu Huseinu.
Prošlo je od tada godinu i po dana, ali irački pobunjenici lojalni Sadamu Huseinu, ne posustaju sa svojim terorističkim aktivnostima. Obaraju se helikopteri, napadaju oklopna vozila, američki vojnici ubijaju snajperima, vrše se diverzije nad objektima koje kontroliše marionetska iračka vlada, ubijaju njeni simpatizeri koji se smatraju izdajnicima, presreću se i miniraju transporti hrane, goriva i oružija za NATO vojnike.
Akcije pobunjenika ni malo ne izgledaju kao slučajevi usamljenih bombaša samoubica, kao što to globalni mediji objavljuju, već vešto izvedene i koordinirane akcije Republikanske garde koja kao da je savršeno obučavana i pripremana baš za ovakve okupacione prilike. Iza navodnih sporadičnih akcija “bombaša samoubica” ostaju ogromni krateri u zemlji, što najbolje govori sa kakvim oružijem “bombaši samoubice” raspolažu.
Amerika je zvanično priznala da do sada ima oko 2000 poginulih vojnika, dok pojedini analitičari procenjuju da broj odavno prelazi 8000. Italija i Španija su učinile sve kako bi povukle svoje vojnike, a da se ne zamere Americi, dok je Francuska od početka bila protiv intervencije u Iraku, pa vojno nije ni učestvovala.
Američko javno mnjenje je sve negativnije raspoloženo prema nastavku angažovanja u Iraku, Australija je oala da pošalje svoje vojnike u pomoć, a iračka marionetska vlada, nesposobna da uspostavi red I mir, ovih dana najavljuje da će postaviti obruč oko Bagdada koji će činiti čak 40 000 pripadnika vojske i policije. Obruč će imati nekoliko stotina kontrolnih punktova, a plate će svima koji pristanu da učestvuju biti oko 300 američkih dolara, što je tri puta više od prosečne iračke plate.
Očito, oslobodilački i buntovnički duh Iračana, ni posle dve godine nije slomljen, a Amerikanci i Britanci su u veoma teškom položaju. Vojnici već odavno, zbog otežanog snabdevanja, a po oceni nezavisnih novinara, imaju samo jedan topli obrok dnevno. A to za profesionalnu i luksuznu NATO vojsku deluje destimulativno. Zato je Americi potrebna svaka vrsta medijske propagande, ne bi li borbeni moral Iračana oslabili.
Kada je francuski predsednik Žak Širak, odbio da učestvuje u napadu na Irak, isti tabloid “San”, doneo je 14. marta 2003. na naslovnoj strani fotografije Širaka i Huseina sa naslovom: "Uočite razliku!" Propratni tekst ispod slika glasio je: “Jedan je korumpirani siledžija koji rizikuje živote naših vojnika. On se ruga Britaniji uništavajući demokraiju i ugrožavajući svetski mir. Drugi je Sadam Husein”.

Ministar spoljnih poslova marionetske iračke vlade, Hamid al Bajati, u vreme kada je uhvaćen dronjav i prestrašen Sadam Husein, nesmotreno je izjavio: “ Mislim da će sudejnje (Sadamu) usporiti napade pobunjenika jer će borce odane Sadamu moralno slomiti”. Dakle, sasvim je jasno šta je razlog da globalistički “San” sada objavi fotose snuždenog diktatora u gaćama.
Ali, ako su pobunjenici tako opasni, dobro naožani i organizovani, da li je onda Sadam zaista uhvaćen ili je u pitanju bila režiranam medijska predstava sa njegovim dvojnikom?
Marta meseca ove godine jedan bivši američki marinac izjavio je medijima u Libanu da je hvatanje Sadama u podzemnoj rupi bilo farsa i da je on, zapravo, uhvaćen dan ranije (12. decembra 2003.) u jednoj skromnoj seoskoj kući. Tom prilikom Sadam je otvorio vatru iz pištolja sa prozora na drugom spratu pri čemu je jedan sudanski vojnik poginuo.
Drugi izvori demantovali su ove navode tvrdeći da nikakvi marinci u to vreme nisu bili tamo i da su Sadama uhvatile specijalne američke snage.
Bilo kako bilo, promućurni politički analitičari na brojnim antiglobalističkim Internet sajtovima i nezavisnim medijima, više od godinu dana sprdaju se sa “uhvaćenim” Sadamom Huseinom i čitavom američkom medijskom predstavom. Jer, zdravorazumskom analizom fotografija i video snimaka, ali i okolnosti koje su pratile “hvatanje”, otkrivaju se brojni detalji iz kojih se uočava podvala.
Tako se odmah primećuje da “uhvaćenom” Sadamu zapuštena i prerasla kosa ni u jednoj dlaci nije seda, a brada jeste. Ako je Sadam kosu farbao, jer je teško poverovati da čovek od 68 godina nema ni jednu sedu, kako to da ni zapušteni I uhvaćeni Sadam nema sedih? Da li se i on farbao u svojoj zemunici?
Uradjen je navodno i DNK test i NATO zvaničnici su potvrdili da je nalaz identičan, mada se ne zna na osnovu kojih i čijih uzoraka je izvršeno poredjenje.
Na sudu, pred iračkim sudijom (na nepoznatom mestu) “uhvaćeni “ Sadam se pojavio sa malo kraćom kosom, ali sa bradom. Izjavio da je on Sadam Husein, predsedenik Iraka. Prisutni pozvani novinari, primetili su da je delovao ljutito i pomalo ludački, ali je bio dobrog zdravlja. Ipak, nikome, ni tada ni kasnije, nikada nije dozvoljeno da “Sadama” fotografiše.
Zašto se Sadam, pobornik kratkog šišanja, besprekorno održavanih brkova i pedantnog izgleda, koji je negovao čitavog života, odjednom odlučio da pred sudiju izadje zarastao u bradu?
Na kasnije izdatoj fotografiji iz zatočeništva, koju su objavili globalni mediji, Sadam više nema bradu, već samo svoje prepoznatljive brkove.
Evidentno je, medjutim, da video snimak Sadama bez brade ne postoji, već samo statična fotografija. Ova fotografija, po mnogima je foto-miks pravog i “uhvaćenog” Sadama.
Doterivanje statične fotografije može uraditi svaki korisink PC računara. Video snimak, koji sadrži u jednom sekundu 24 frejma (statična fotosa), mnogo je komplikovanije uraditi.
Da snima i fotografiše “uhvaćenog” Sadama sa bradom u sudnici mogla je jedino ekskluzivi ratni izveštač broj jedan CNN-a, Kristijan Amanpur. Praktično sav video materijal iz sudnice, bio je u njenim rukama. Za Amanpur inače kolege novinari kažu da nikada nije u Zalivskom ratu prenela ni jednu istinitu informaciju koja nije bila u interesu Amerike.

Svi ovi snimci: čupavog i bradatog Sadama, Sadama sa bradom na sudu, arhivski snimci Sadama, kao i modfikovani i doterani fotosi na kojima su vešto utopljena oba lika, smenjivali su se u velikom broju na svim globalnim medijima iz sata u sat.
Ovaj svojevrsni video miks imao je za posledicu da slični vizuelni prikazi postaju još sličniji, tako da i ono što možda na prvi pogled ne bi imalo sličnosti, nakon mnogo ponavljanja počinje da liči jer ljudski mozak ima sposobnost da pamti slike i kada one više nisu pred očima. Dalje mozak sam traži sličnosti, a eliminiše razlike u ponudjenim slikama. Ovaj fenomen poznat je u psihologiji opažanja, a zna ga svaki filmski montažer, jer je esens filmskog jezika.

Ipak, jedan detalj sve ovo čini nevažnim jer svaki forenzičar u identifikaciji polazi od zuba. I tu se nalazi nepobitan dokaz da “uhvaćeni” Sadam nije predsednik Sadam Husein.
Sasvim lako vidi se da zubi “Sadama” i Sadama nisu identični. Zubi na fotografijama predsednika Huseina su ravni i skoro besprekorni. Vilice se preklapaju tako da gornji zubi nalažu preko donjih, što se u stomatologiji vodi kao normalan vilični zaklop.

Poznavaoci prilika u Iraku znaju da ova država ima više zubara po glavi stanovnika od bilo koje druge zemlje u svetu, a stomatološke usluge su za Iračane bile uvek besplatne. Očito je i da su prirodni Huseinovi zubi bili besprekorni, što se vidi i porednjenm sa snimcima iz mladosti.
Na snimcima lažnog Sadama se uočava da se zubi gornje vilice ne naslanjaju pravilno na donju. Neravni i istrošeni donji i razmaknuti i istrošeni gornji, sasvim su dovoljan dokaz za forenzičare da “uhvaćeni” Sadam nije predsednik Iraka Sadam Husein.
Zubi su kao i otisci prstiju za svaku osobu jedinstveni, tako je i oblik lobanje. Što je kosa kraća, ovaj oblik je uočljiviji. Zato nije ni čudo što je “Sadam” iznenada promenio svoje navike i pustio kosu i bradu, kako bi prošetao ispred kamera koje su sliku prenele čitavom svetu. Kada je podšišan i obrijan, kamerama više nije bio dozvoljen pristup.
Ako je bilo moguće plastičnom korekcijom lako doterati uši i nos u odredjen oblik, kao i izvršiti korekciju oko očiju i usta, to nije slučaj sa oblikom lobanje i vilice.

Sa hirurškii korigovanom donjom vilicom, “Sadamu” bi trebalo nekoliko meseci da uvežba način govora Sadama Huseina i bude ubedljiv, ne samo pred marionetskim sudijama I Kristijan Amanpur, već i pred svojim pristalicama.
U medjuvremenu, u irački ustav ponovo je vraćena smrtna kazna. Ova bi trebalo da označi šta “Sadama” čeka, nakon sudenja. Egzekucija bi se izvšila tajno, i Sadam bi bio sahranjen na tajnom mestu, kako bi se sprečili njegovi poklonici da posećuju u hodočašću njegocv grob I proglase ga mučenikom.


Antrfile :
Zanimljivo je i ko je “Sadamov” advokat. To je nama poznati Djovani di Stefano, belosvetski “biznismen” koji je na početku rata u Krajni prebivao u Beogradu na adresi u Tolstojevoj 33, kako je sam tvrdio. Bio je poslovni partner i advokat Željka Ražnatovića Arkana. Kako se pojavio u Jugoslaviji, tako je i nestao sa prestankom oružanih operacija.
Po izjavi di Stefana, Sadam Husein se ne priprema previše za sudjenje (!?), već piše svoje memoare u kojima će objasniti kako su ga Francuzi i Englezi prevarili i izdali u ratu sa Iranom.


»Svedok« br. 462, 31.maj 2005